Jugoslavenska brutalistička arhitektura fascinira novu generaciju
Zanimanje za brutalizam u velikom je porastu, naročito nakon prošlogodišnje izložbe "Betonska utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948.-1990." u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA).
Na putu od beogradske zračne luke do centra grada nemoguće je ne primijetiti Geneksov neboder.
Dva golema betonska tornja povezana zračnim mostom i na vrhu davno zatvoren rotirajući restoran nalik svemirskom brodu, neobičan su prizor.
Iako već godinama prepušten nebrizi, neboder izgrađen 1977. mamac je turistima.
Kula Geneks, kako je zovu u Beogradu, jedan je od najznačajnijih primjera brutalizma, arhitektonskog stila popularnog 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća temeljenog na grubim betonskim blokovima.
Brutalizam je bio popularan diljem nekadašnjeg istočnog bloka, ali je u Jugoslaviji dobio vlastitu inačicu kao simbol povezivanja vizualnog identiteta istoka i zapada.
Zanimanje za brutalizam u velikom je porastu, naročito nakon prošlogodišnje izložbe "Betonska utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948.-1990." u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA).
"Svaki tjedan imamo na desetke zainteresiranih za našu ponudu obilaženja znamenitosti izgrađenih od 50-ih do 80-ih godina", kaže Vojin Muncin, direktor turističke agencije Yugotour koja turistima nudi obilazak grada u 'jugićima', nekad neozaobilaznom jugoslavenskim automobilima, prenosi Hina.
"Geneksova kula je među najzanimljivijim vidicima. Ljudi je vide na putu s aerodroma i odmah im privuče pažnju".
Danas je jedan toranj prazan, a u drugom ljudi još stanuju. Restoran na vrhu zatvoren je dvadesetak godina.
Arhitektura između dvaju svjetova
Želeći zaraditi na probuđenom interesu, beogradske vlasti razmatraju da za javnost otvore još jedno remek-djelo jugoslavenskog brutalizma - danas Palatu Srbije, nekad Palatu Federacije, bivše sjedište jugoslavenske vlade.
Njezina kustosica Sandra Vešić Tesla kaže kako je prava šteta što je takvo zdanje, izvana betonsko, iznutra mramorno, skriveno od očiju javnosti.
Nakon Drugoga svjetskog rata socijalistička Jugoslavija predvođena Josipom Brozom Titom krenula je u obnovu razorene zemlje. Iako ispočetka sovjetski saveznik, Tito se razišao sa Staljinom 1948.
Stambeni blokovi, hoteli, javne zgrade i spomenici, sve se diljem zemlje radilo od betona.
Arhitektura je trebala pokazati snagu države smještene između dvaju svjetova, zapadne demokracije i komunističkog istoka, željnu da iskuje vlastiti put socijalističke utopije.
Nakon Titove smrti 1980. zavladala je ekonomske kriza, a nove elite počele su se distancirati od socijalističkog režima, uključujući i njegovu arhitekturu. Jugoslavija se naposljetku raspala u krvi.
"Nije prošlo dovoljno vremena od raspada Jugoslavije da bi ljudi počeli cijeniti njezinu arhitekturu", kaže Alan Braun, profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu.
Braun tvrdi da je jugoslavenska arhitektura bila unikatna, reflektirajući tako i njezinu unikatnu političku poziciju.
Stambene četvrti planirane su tako da imaju dovoljno parkova, kina, bazene, čak i parkirališta.
Partizanski spomenici
Drugi primjeri jugoslavenskog brutalizma uključuju goleme spomenike podignute u čast Titovim partizanima i njihovoj borbi protiv fašizma, koji su često smješteni u dramatičnim ruralnim okruženjima, prenosi Hina.
Mnogi od njih zapušteni su i propadaju, poput spomenika na Petrovoj gori u Hrvatskoj.
Međutim, spomenik u Tjentištu, u BiH, u čast 7000 poginulih u bitki na Sutjesci, prošle je godine obnovljen.
Autor spomenika, danas 91-godišnji Miodrag Živković, bio je jedan od prvih arhitekata u Jugoslaviji koji se koristio betonom.
"To je stabilan materijal, nalik kamenu, ali lakši za raditi", rekao je.
"U ono vrijeme za svaki se projekt radio javni natječaj na saveznoj razini i svi su se umjetnici iz bilo kojeg dijela Jugoslavije mogli prijaviti. Takvo natjecanje proizvodilo je kvalitetu", smatra Živković.
