Jozo Radoš: Fratar humanitarac kojemu ne treba više od kore kruha i kutije cigareta

Kada je prije četiri godine postala samohrana majka, Marica Gudelj skupila je dovoljno snage te krenula kroz život sama sa svoje troje djece. U maloj trošnoj i derutnoj kućici čije zidove je resila samo vlaga, nezaposlena i jedva spajajući kraj s krajem, iz dana u dan se pitala kako osigurati djeci hranu, odjeću, knjige za školu…

Ponosna, a i sama bolesna (boluje od multiple skleroze), nijednom i nikome se Marica nije požalila na okrutnost života ni četiri godine nakon što joj je muž, hrvatski branitelj, umro od pankretitisa gušterače, piše Dnevni list.

A onda se na njezinim vratima pojavio fra Jozo Radoš, kojeg svi poznaju kao fra Đoka.

“Marice moja, napravit ćemo mi tebi kuću. Naši Duvnjaci su uvijek imali srce veliko kao kuća”, utješio je fra Đoka ovu udovicu.

Uslišane molitve

Marica od sreće nije znala što bi. Samo je Bogu zahvalila što joj je uslišao molitve. Jer, znala je, ako je fra Đoka tako rekao, da će to tako i biti. Čovjek od riječi je taj fra Đoka, kažu njegovi sugrađani Duvnjaci. Među njima, nemali je broj onih kojima je ovaj fratar pomogao.

Rečeno – učinjeno. Na inicijativu fra Đoke cijeli Tomislavgrad se digao na noge, kao i Duvnjaci u dijaspori. Odmah se krenulo na kopanje temelja, zidanje kuće, te stavljanje kuće pod krov. Fra Đoka je cijelo vrijeme sve nadgledao, jer sve je moralo biti kako treba. Iz Roškog polja, gdje je župnik, svakodnevno je i po tri puta odlazio u 36 kilometara udaljeni Vedašić gdje Gudelji žive.

Nakon samo četiri mjeseca iz urušene, Marica i njezina djeca uselili su se u novu kuću. Ključeve Marici osobno je uručio sam fra Đoka.

“Kucao sam na mnoga vaša vrata i tražio pomoć. Ako opet budem kucao, nemojte se ljutiti, potrebnih je puno u našoj sredini”, kazao je prigodom blagoslova dok su se Marici suze slijevale niz lice, ovog puta radosnice.

I zaista, kaže fra Đoka, potrebitih je puno, i upravo zbog toga prije 16 godina utemeljio je Udrugu “Kap ljubavi” koja svoja vrata otvara svima u potrebi bez obzira na vjeru i nacionalnost. Pred Bogom smo, ipak, svi jednaki, zna kazati fra Đoka. Danas Udruga skrbi za 346 obitelji. Glas o dobrom fratru pročuo se i izvan granica Tomislavgrada, do Viteza, Banje Luke, Kaknja, Stoca…
Svi oni su čuli za fra Đokinu sudbinu, pa znaju da ih fra Đoka najbolje razumije. Naime, fra Đoka je rođen četiri mjeseca nakon očeve smrti u selu Seonica. Majka je kao školska čistačica othranila njega, brata mu i sestru. Odrastao u neimaštini, život je posvetio pomaganju nemoćnih.
Svećenik od naroda i za narod, kako znaju kazati njegovi Duvnjaci.

Fra Đokin hobi

Na prvi pogled fra Đoka djeluje strogo, no čim mu pružite ruku shvatite da je to jedna osjetljiva i osjećajna duša.

Ne miruje fra Đoka ni kad ima slobodna vremena. Tako od prije nekoliko godina, uz sve svoje župničke obaveze i vođenje Udruge “Kap ljubavi” ponajviše vremena potroši na stvaralački rad.

Svoju župnu garažu doslovce je pretvorio u malu radionicu gdje uz nešto sitnog alata i uglavnom prirodnog materijala izgrađuje jaslice, križeve i uokviruje svete slike, piše Dnevni list.

Kad čovjek dođe pred Đokine radove ima što i vidjeti, sve ljepše od ljepšega. Za sve to napraviti i posložiti treba vremena, truda, a ponajviše znanja i umijeća, a da Đoki toga ne nedostaje uvjerit će te se ukoliko dođete pogledati cijelu zbirku Đokinih prelijepih radova. Fra Đoka za izradu jaslica i križeva uglavnom koristi prirodne materijale, drvo i kamen, a uz to koristi i nešto sintetičkog materijala kao vezivo – ljepilo i pjene. Zanimljivo je da je fra Đoka samouk te je sve ovo naučio raditi sam.

“Inspiraciju nalazim svugdje, nekada tiho u molitvi, nekada u prirodi”, kaže nam te objašnjava kako njegovi radovi obično završe u rukama donatora “Kapi ljubavi”, ponešto proda i kupi materijal za daljnji rad i tako se vrti u krug. Njegovih radova ima svugdje, od Njemačke, Hrvatske, pa u crkvama diljem BiH.

Fra Đoka je fratar koji suosjeća s ljudima i vrlo često njegovo oko zasuzi zbog boli čovjeka u potrebi, a posebno je, kaže osjetljiv na djecu. Ne razlikuje čovjeka od čovjeka, u srcu nosi sve ljude i ne razlikuje ih ni po vjeri, naciji ni boji kože.

Često ističe da o svojoj budućnosti ne brine jer vjeruje da Bog za njega ima plan, a na zemlji ima svoju misiju.

“Meni ionako ništa nije potrebno, osim kore kruha i kutije cigara”, kaže fratar humanitarac.