Jer muzika i fudbal mogu zajedno...

Dame i gospodo, dragi prijatelji i štovatelji pisane riječi,

Premda živimo u vremenu u kojem se svi, i preko svake mjere, razbacuju velikim riječima, neću se libiti nazvati ovaj trenutak povijesnim i ovu večer sudbonosnom. Zbirka poezije jednostavno naslovljena «Meho Džeger - Pjesme» bit će zlatnim slovima zapisana u stoljetnoj tradiciji, ne samo bosanskohercegovačke i europske, već jamačno i svjetske kulture i književnosti.

Naš naraštaj je imao povijesnu sreću roditi se u vrijeme nastanka i izlaska najznačajnijeg i najautentičnijeg umjetničkog djela na prostoru Jugoistočne Europe posljednjih desetljeća.

U vremenu mržnje i razaranja, vremenu duhovnog sivila i pada svih estetskih i moralnih vrijednosti, nas sugrađanin Mehmed Humačkić, poznatiji kao Meho Džeger, otprije priznat i poznat glazbenik, kantautor, humanist i teoretičar rokenrola, samozatajno je radio na svojoj prvoj zbirci pjesama, koja će u proljeće 2002. poput zemljotresa duboko uzdrmati i potresti bosanskohercegovačku književnu i umjetničku scenu, bacivši u sjenu i fantastičan uspjeh našeg mladog redatelja Danisa Tanovića i njegovog filmskog prvijenca.

Dozvolite mi da se na trenutak zadržim na našem oskarovcu i povučem očiglednu paralelu između ta dva blistava remek-djela naše kulture - filma «Ničija zemlja» i Džegerove zbirke poezije. U sredini u kojoj se preko ministarstava kulture i srodnih institucija novac poreznih obveznika desetljećima nemilice troši na financiranje bezvrijednih djela, na filmove koje nitko ne gleda i knjige koje nitko ne čita, na pustinje duha kao što su razna udruženja književnika, večeri poezije, kulturna ljeta i slično, fascinantna je spoznaja da su nasa najvrednija umjetnička djela nastala bez ijednog pfeninga državne pomoći.

Poput Danisa Tanovića i gospodin Džeger je kroz bespuća nastanka, publikacije, marketinga i distribucije svog remek-djela prošao potpuno sam. Pouzdano znamo, iako skromni umjetnik to ne voli posebno isticati, da je čak i olovka kojom su zapisani neki od najljepših stihova europskog pjesništva, koje danas imamo sreću i čast citati u ovoj plemenitoj zbirci, Džegerova privatna olovka, ni donirana ni sufinancirana od bilo koga.

Ne mogu, a da na ovom mjestu ne uzdrhtim od bijesa kad se sjetim raznih Keba, Marica, Koromana i stotina drugih provincijalnih i režimskih nazovi-pjesnika koji su desetljećima parazitirali na grbači ovog naroda izdajući zbirke koje nitko ne čita, hvaleći i recenzirajući jedni druge, mijenjajući povremeno i prigodno ideologije, dresove i strane; ne mogu a da ih ne vidim kako zelene od zavisti i crvene od bijesa, a možda i srama, pred ovom božanskom zbirkom iza koje nije stajalo ništa, osim srca i obraza jednog istinskog umjetnika, a koja je danas neraskidivo utkana u emotivni imaginarij tisuća njenih čitatelja i štovatelja.

O teškim okolnostima u kojima je nastala njegova zbirka poezije opširnije ce nam pričati sam gospodina Džeger. Navest ću samo činjenicu da je zbirku počeo pisati samo par dana nakon atentata, kojeg je srećom preživio samo s lomom desne noge, a ne nadahnute desne ruke; te da su se tijekom nastanka umjetničkog djela opetovano javljali tehnički problemi u vidu pucanja ranije spomenute legendarne olovke, koju je posljedično neprestano trebalo šiljiti.

Sve pjesme su napisane u krevetu, sto nije nova pojava u svijetu umjetnosti - sjetimo se samo Marcela Prousta, koji je kao teški astmatičar, prikovan za krevet napisao svoj maestralni ciklus «U potrazi za izgubljenim vremenom». Ili, u drugom domenu, tada 18-godišnjeg talentiranog nogometaša Julia Iglesiasa, koji je oporavljajući se od loma noge počeo svirati gitaru i pjevati i nikada se vise nije vratio sportu.

Mi bi ipak željeli da Džeger, dokazavši se sada i kao najveći BH pjesnik, nakon oporavka od loma noge, ne zapusti ni glazbenu karijeru koja ga je već ranije proslavila. Slični primjeri vrhunskih glazbenika, koji su ujedno i priznati pjesnici, postoje i izvan Mostara, sjetimo se samo Boba Dylana, Leonarda Cohena ili Arsena Dedića na primjer.

Džeger se nastavlja na tu tradiciju, ali unosi u nju i elemente vrhunskog pjesništva s naših prostora - od Alekse Šantića, danas možemo reći nakon Džegera drugog najvećeg mostarskog pjesnika, pa do Maka Dizdara i lapidarnosti i čistoće izraza njegovog «Kamenog spavača», zbirke koje je prije više od četvrt stoljeća doživljena kao pjesnička senzacija i oduševila sve, skoro kao Džegerovo pjesništvo danas.

Džegerovo pjesništvo nije puki opojni bijeg u imaginaciju i muzikalnost riječi. To je pjesništvo o stvarnim ljudima i stvarnim osjećajima. Pjesnik ne bježi od stvarnosti u svoj njenoj okrutnosti i često apsurdnosti, ali uspijeva tu grubu svakodnevnu životnu materiju snagom blistavog umjetničkog izraza uzdići i sublimirati do najrafiniranije poezije. Džeger je pjesnik velikih istina očitanih u malim stvarima. Tematski bismo pjesme iz ove zbirke mogli svrstati u četiri cjeline.

Prvu skupinu činile bi pjesme posvećene ženama, Džegerovim uglavnom nesretnim ljubavima. Čitava galerija upečatljivih ženskih likova defilira ovom fantastičnom zbirkom, od konobarica do poznatih glumica, kao sto je Alma Prica. Besmrtnim likovima anđeoskih žena poput Danteove Beatrice, Petrarkine Laure ili Aleksine Emine, danas mirne duše možemo pridodati Džegerovu Cunu, Klaudiju ili Nijazu.

Drugi zaokružen ciklus činile bi pjesme o samom Džegeru i rock'n rollu, u kojima se autobiografski elementi isprepliću s metafizičkim uvidima u prirodu rock glazbe. Na istoj liniji su i poeme s izrazitim erotskim nabojem poput himničke pjesme «Crven Ban» ili potresne pjesme o hotelu Neretva, pjesme koja dostiže tragičku katarzu diskrepancijom između današnje ruševine pred privatizacijom i mitskog mjesta iz pjesnikovih sjecanja. Bez lažnog sentimentalizma, ali naprosto je nemoguće suspregnuti suze prilikom čitanja sljedećih stihova:

Znao sam dovoditi
neke lijepe cure u hotel Neretvu
Tada bi bilo puno ljubavi i seksa
a najviše orgija

Treći ciklus cine pjesme posvećene kolegama rock glazbenicima, od potresne balade o Davorinu Popoviću, do ode Alenu Islamoviću kojem Džeger kolegijalno izražava zahvalnost sto ga je jednom odveo na večeru.

Da se pjesnikova imaginacija ne ograničava na žene i rokenrol, kao sto su tvrdili neki zlobni kritičari, potvrđuje četvrti ciklus kojeg cine odgojno-didaktičke poeme posvećene «malim rock legendama». U dirljivim stihovima za djecu, naizgled opori roker, pokazuje majčinsku brižnost za budućnost malih Mostaraca kojima očinski poručuje:

Trebaš se i ti Rock Legendo
da se kladiš u kladionicama
pa da dobivaš novac
Marine Legendo nasa

S formalne strane gledano, Džegerove pjesme napisane su u slobodnom stihu. Onkraj puke versifikacije, ta pjesnička bujica ne nadaje se samo kao slobodni stih, to je i stih slobode, sloboda u stihu kroz koju se neprimjetno provlači i prepoznatljivi rock ritam Džegerove poetske gradbe. Raspon stilskih figura je neizmjerno širok. Ovisno o temi Džegerov izraz se kreće od neobarokne raskošnosti do minimalizma haiku poezije.

Rock'n Roll je život moj
Rock'n Roll je život tvoj
Rock'n Roll je Rock'n Roll

Poseban osvrt zaslužuje i likovna oprema knjige te vizualni užitak koji pruža. Zbirka je oplemenjena s 20-ak autorovih fotografija, od kojih većina do sada nije bila objavljena. Tako imamo priliku vidjeti Džegera u toplini obiteljskog doma, u krugu prijatelja, na pozornici za vrijeme koncerta, s kolegom Rambom Amadeusom koji je nastupio kao postgrupa Džegerovom nastupu pod pećinom i jos niz drugih fotografija koje svjedoče da je rokenrol zvijezda i veliki pjesnik čovjek od krvi i mesa poput svakog od nas.

Prije nego što se prepustimo autentičnom užitku slušanja umilnih Džegerovih stihova, želio bih na kraju, u ime ovog samozatajnog umjetnika, apelirati na kolege književne kritičare da podupru njegovu kandidaturu za predsjednika Udruženja književnika Mostara, kako bi nas sve skupa poveo prema dosad neslućenim visinama pjesništva i umjetnosti. Hvala vam.

Mostar, travanj 2002. Nino Raspudić