Kada je umro u dobi od samo 32 godine, Aleksandar Veliki preoblikovao je kartu sjeverne hemisfere, osvojivši teritorije na tri kontinenta i vladajući državama od Egipta do današnje Indije – prije više od 2.000 godina.

Od njegove smrti 323. godine prije Krista, svijet je fasciniran Aleksandrom, koji je iz svog kraljevstva Makedonije (na području današnje Grčke) krenuo u osvajanje moćnog Perzijskog Carstva sa samo 20 godina. Stigao je do rijeke Ind u današnjem Pakistanu, pa čak i prešao u Indiju, prije nego što je preminuo u Babilonu, na području današnjeg Iraka.

Više od dva tisućljeća kasnije, putnici i dalje mogu vidjeti njegovu ostavštinu u zemljama poput Egipta, Turske i Pakistana – ali i u Grčkoj, gdje su arheolozi 2024. godine otvorili kraljevsku palaču u Aigai posjetiteljima. Ova palača bila je ceremonijalno središte makedonske dinastije, a upravo ovdje je Aleksandar okrunjen nakon atentata na svog oca, Filipa II. Širom svijeta postoje deseci lokaliteta na kojima se posjetitelji mogu približiti čovjeku – i mitu.

Ono što je Aleksandar postigao u svojih 32 godine je „jedinstveno“, kaže Paul Cartledge, profesor emeritus grčke kulture na Sveučilištu u Cambridgeu, dodajući da je ovaj Makedonac „silom precrtao kartu svijeta“, dok je njegov otac uvijek prvo pokušavao s diplomacijom.

Kralj, vojskovođa i osvajač

Kada je 336. godine prije Krista s 20 godina postao kralj Makedonije, Aleksandar je proveo samo dvije godine u Europi nakon očeva ubojstva, učvršćujući vlast i gušeći pobune u južnoj Grčkoj i na Balkanu.

Zatim je 334. godine prije Krista poveo svoju vojsku u Aziju kako bi ispunio Filipovu ambiciju – osvajanje Perzijskog Carstva, tada najvećeg na svijetu.

Tijekom deset godina ratovanja na području današnje Turske, Bliskog istoka i čak Afganistana i Pakistana, Aleksandar je porazio perzijskog kralja Darija III. i preuzeo njegovo carstvo. Njegov teritorij tada se prostirao od Jadranskog mora do rijeke Ind – a imao je samo 30 godina.

Nastavio je dalje, ušao u Indijski potkontinent i osvojio dijelove današnje pakistanske pokrajine Punjab, ali je njegova iscrpljena vojska odbila nastaviti dalje. Na povratku, Aleksandar je obolio od dvotjedne groznice i preminuo u Babilonu.

Njegovo je tijelo odneseno u Egipat i navodno sahranjeno u Aleksandriji, gdje su mu se klanjali i Kleopatra i Julije Cezar, prije nego što je u 5. stoljeću nestalo. Nikada nije pronađeno.

Aleksandar je umro bez ijednog izgubljenog boja, a iako se njegovo carstvo ubrzo raspalo, grčki jezik ostao je službeni administrativni jezik u regiji stoljećima. „Zato se grčki proširio po cijelom Bliskom istoku i zašto je Novi zavjet napisan na grčkom“, objašnjava Cartledge.

Čovjek i mit

Iako su ga mnogi Atenjani mrzili jer su vjerovali u demokraciju, a ne u monarhiju i carstva, te ga neki sljedbenici zoroastrizma i danas smatraju zlom osobom zbog spaljivanja njihovih svetih spisa u Perzepolisu (Iran), Aleksandar je nakon smrti postao gotovo božanska figura.

Cartledge ističe da je bio ''iznimna ličnost'', usporediva možda samo s Džingis-kanom.

Aleksandrova ostavština širom svijeta

Ključne lokacije povezane s Aleksandrom Velikim:

• Aigai, Grčka
• Istanbul, Turska
• Aleksandrija, Egipat
• Babilon, Irak
• Troja, Turska
• Pella, Grčka
• Perzepolis, Iran
• Kandahar, Afganistan
• Siwa, Egipat
• Perperikon, Bugarska (moguće)
• Susa, Iran
• Venecija, Italija (moguće)

Fascinacija Aleksandrom Velikim

Aleksandarova priča nadahnjuje ljude više od dva tisućljeća. U rimskom razdoblju autori poput Arijana i Plutarha pisali su njegove biografije, a „Aleksandrov roman“, koji je nastao u 3. stoljeću u Aleksandriji, postao je iznimno popularan. Ovo fikcionalizirano djelo prevedeno je na jezike diljem svijeta, uključujući arapski i perzijski.

Perzijski pjesnik Firdusi napisao je 1010. godine „Šahnamu“, ep u kojem je Aleksandar prikazan kao Sikander, Perzijanac i polubrat Darija III., koji čuva zoroastrijansku vjeru.

Danas gradovi od Aleksandrije u Egiptu do Kandahara u Afganistanu nose Aleksandrovo ime.

Karizma i vizija

Cartledge smatra da Aleksandrova slava proizlazi iz kombinacije njegove dobi – postigao je nevjerojatne stvari prije smrti – i izvanredne udaljenosti koju je prešao.

''Stigao je do Afganistana, Pakistana i Indije. Nije uvijek išao miroljubivo, ali je pobijedio sve prepreke: planine, rijeke, ratne slonove, bojna kola s oštricama. Sve što mu je stajalo na putu, nadvladao je''.

Njegova priča nadahnula je i britanskog turoperatora Petera Sommera, koji je zbog Aleksandra promijenio životni put, postao arheolog i pokrenuo vlastitu turističku agenciju specijaliziranu za povijesna putovanja.

Mit i stvarnost

Iako se Aleksandrov lik kroz povijest interpretira različito, jedno je sigurno – bio je izniman vojskovođa i vođa.

Međutim, povjesničari poput Pierrea Brianta upozoravaju da se Aleksandrova osvajanja ne mogu promatrati izvan konteksta Perzijskog Carstva. Aleksandar je osvojio već postojeće, organizirano carstvo, što znači da njegovi uspjesi nisu bili posve bez presedana.

Briant također naglašava da je zapadnocentrična perspektiva učinila Aleksandra slavnijim od prethodnih osvajača, poput Kira Velikog, koji je utemeljio Ahemenidsko Carstvo 550. godine prije Krista. Grčki i rimski autori nisu se zanimali za Perziju, pa je ona izbrisana iz povijesti.

Aleksandar i budućnost

Nitko ne zna što bi Aleksandar učinio da je poživio duže – možda bi se okrenuo Perzijskom zaljevu i sjevernoj Africi. No, njegov mit i dalje živi.

''Nije štedio sebe. Nije igrao na duge staze. Pokušao je postići što više u najkraćem mogućem roku, možda i svjestan da neće dugo živjeti“, zaključuje Cartledge.

I upravo zbog te nesalomljive volje Aleksandar i dalje nadahnjuje ljude diljem svijeta.