Ivana Rodin pobrala odlične kritike za ulogu u monodrami ''Slike Marijine''

Mladost Ivane Rodin nije bila prepreka igranju starije žene, jer je glumački odlično kontrapunktirala osjećaj koji u liku izazivaju one tople slike i ratna prisjećanja, a u igri joj efektno pomažu scenografija i rekviziti… – tako je u ''Vijencu“ napisala Sanja Nikčević o ulozi koju je u monodrami ''Slike Marijine“, izvrsno odigrala mlada glumica iz Čapljine Ivana Rodin.

''Monodramu ''Slike Marijine'' napisala je književnica Lydia Scheuermann Hodak. Predstava je nastala u suradnji dramskoga studija iz Zagreba "Točka na I" i produkcijske kuće "Moj film", a nastupili smo u sklopu projekta "To sam ja" koji već drugu godinu zaredom organizira Goran Grgić u suradnji s HKD Napredak. Projekt "To sam ja ", osmislio je upravo Grgić kao priliku mladim glumcima da se predstave pred kolegama i kritičarima.

Pretpremijera je bila 17. studenoga prošle godine u Noći kazališta, a premijera - dan kasnije, na godišnjicu pada grada Vukovara. Predstavu smo posvetili gradu Vukovaru i njegovim žrtvama'', priča nam Ivana naglašavajući kako je iznimno ponosna na uspjeh koji je predstava postigla na hrvatskoj kazališnoj sceni.

''Izvele su je i Tatjana Bertok u Osijeku i Vlasta Knezović u Zagrebu. Nakon te dvije izvrsne glumice, i ja sam napravila svoju verziju ove potresne drame. Bio je to moj diplomski rad. Odigrala sam je u Mostaru, u Kosači. Još me se tada jako dojmila, jer sam znala da se radi o istinitoj priči, o ženama koje su stvarno postojale i prošle ratni pakao, ženama koje su tjerali kroz minsko polje nakon ponižavajućeg života u Aljmašu.

Upravo zbog ovako potresne priče koja predstavlja sve žrtve silovanja, ne samo u Vukovaru i ne samo u Domovinskom ratu već općenito, osjetila sam potrebu održati ovu predstavu na životu. Obnovili smo je i slijede gostovanja. Već su gostovali u Zaprešiću. Obići će još gradova u Hrvatskoj…

Goran Grgić spomenuo je mogućnost gostovanja u Kanadi za hrvatske iseljenike, a turneju po Hrvatskoj dogovorio je Denis Bašić (komičar) koji je promotor naše predstave. Razgovarala sam i u Čapljini s direktorom hotela ''Mogorjelo“ i s nestrpljenjem očekujem odgovor. Najveća će mi čast biti odigrati predstavu pred svojom publikom, za svoje prijatelje i sumještane'', kaže Ivana koja je rođena u Metkoviću, a odrasla u Višićima.

Ondje je živjela s roditeljima, dva brata i dvije sestre. Nakon srednje škole u Čapljini, odlazi na studij glume u Mostar. ''Mostar je grad u kojemu sm odrastala moja mama i tamo imam ujake, ujne i rođake, koji su moja druga obitelj'', govori Ivana.

Ivana govori da se danas teško mladim glumcima nametnuti na hrvatskoj glumačkoj sceni.

''Teško je, kao i u svakoj drugoj struci. Nažalost, nezaposlenost je velika općenito i sve ''ide“ po interesnoj vezi. Standardno, bježimo od balkanizma, ali - on je u nama. Ja radim projekte, ali stalni posao nemam. Svake godinu dajem sate glume u učeničkom domu u Klaićevoj…

Postižemo odlične rezultate, bilježimo uspjehe, zadovoljna sam postignutim i nadam se najboljem'', kaže Ivana i dodaje da su njezine profesionalne ambicije – raditi posao koji voli i u tome biti uspješna.

''Želja mi je raditi u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Točnije - cilj mi je raditi, jer toliko dugo to želim da mi se, na kraju, želja mora ispuniti'', govori Ivana.

U Čapljinu dođe kada joj to obveze dopuštaju ''Tamo mi je obitelj - braća, sestre, mama i tata i svi ostali… Prijatelji… Srce me vuče… Nadam se da se vidimo - Vi u publici, ja na sceni, u svome gradu'', zaključuje Ivana.

O glumi u sapunicama Ivana kaže: ''Svi glumci kažu: Ma – neeeeeee!, dok ne dobiju priliku. Ako je to ''tajni kod“ da dobijem ulogu u sapunici, odgovaram: Ma, neeeeeee! Gle, sapunice su i dalje najplaćenije… Normalno da bih prihvatila. Jer - glupo je uopće uspoređivati posao glumca u kazalištu i u seriji. I jedno i drugo je izazov na svoj način. Kazalište je umjetnost, a sapunice su, sama riječ kaže - sapunice''.