Indijo, gdje su ti kćeri?

U Sohian Kalanu, malom selu u sjeveroistočnoj Indiji, sjedi Paramđit na plastičnoj stolici, gleda posramljeno u pod i čupka svoju jarko žutu maramu. Ova mlada žena ima dvadeset godina već je po treći puta trudna. Prije toga ona je rodila dvije djevojčice. Otkad zna da ponovo očekuje bebu, svaki dan odlazi u hram: „Sa obje ruke molim da ovaj put bude sin. Kažem bogovima da bih im dala sve što traže, kada bi mi poklonili samo jednog sina."

Mlada majka je pod pritiskom. Snaha joj svakodnevno trlja na nos da nije u stanju roditi sina. A majka joj savjetuje da napravi test kako bi saznala spol djeteta.

„I što onda? Što da radim ako saznam da će opet biti djevojčica?“

„Onda pobaci", kaže joj majka.

„Da imam para, uradila bih to, i test i pobačaj. Svi me nagovaraju da prekinem trudnoću ako je žensko, jer već imam dvije kćeri“, kaže Paramđit.

Zakon postoji, ali tradicija je jača

U Indiji je prenatalno određivanja spola djeteta zakonom zabranjeno već gotovo 25 godina. Ali zakoni ne mijenjaju tradiciju. Dobiti djevojčicu je teret za mnoge Indijce. Zato što to znači: roditelji mlade moraju platiti vjenčanje i dati bogat miraz. I to je nezakonito, još od 1961., ali u oko 90 posto brakova još uvijek se sliva mnogo novca od mladinih roditelja. Umjesto miraza, danas se to naziva darovima za mladoženjine roditelje. A to sve je još i puno skuplje od pobačaja ili prenatalnog testa.

Iako indijske vlasti stalno ističu da u klinikama više nema testova, lako ih je uraditi, kaže Paramđit. Sve što vam je potrebno je novac: „Eno, dva-tri ugla odavde, tu je medicinska sestra. Ona uzima oko 100 eura i jamči da može sa sigurnošću predvidjeti je li beba dječak ili djevojčica“.

I tako je i indijska vlada ove godine morala priznati da svake godine u zemlji nedostaje oko dva milijuna djevojčica: neke su pobačene, druge ubijene nakon rođenja, a nemali je i broj onih koje umiru od zanemarivanja. Pored toga: u zemlji živi oko 20 milijuna djevojčica koje su jednostavno neželjene. Neke od njih nose ime Nakuši, što znači: neugodno ili neželjeno.

Devet tisuća nerođenih djevojčica dnevno

Da bi promijenila ovaj tradicionalni odnos prema djevojčicama, Sejho Singh je osnovala organizaciju s ciljem da se djevojčice u Indiji osnaže: „U Južnoj Aziji postoji ta sklonost prema dječacima, koja je nastala u protekle tri decenije i povezana je s pohlepom za mirazom. Sinovi se smatraju jamcima materijalnog bogatstva, a iznenada dostupni ultrazvučni testovi doveli su do genocida. Procjenjujemo da ovi testovi života koštaju do devet hiljada djevojčica - svakog dana“.

Vlada je posljednjih godina također shvatila da zabrane ne donose ništa. Sada postoje programi podrške za djevojčice. Jedan od njih se zove: „Spasi kćer i obrazuj je“. Indijski predsjednik je 2017. objavio aplikaciju koja se zove „Selfi s kćerkom“. Očeve i majke se poziva da tamo pošalju fotografije sa svojim kćerima.

Socijalni radnici prolaze kroz sela i prikazuju fotografije žena pilota, žena u nadzornim odborima koncerna, političarki. Zato što takvih žena ima i u Indiji.

Samo sinovi se broje

Šezdesetih godina, Indira Gandhi je bila jedna od prvih premijerki na svetu - u to vrijeme njemačke žene su i dalje morale tražiti dopuštenje od svojih muževa da bi se mogle zaposliti.

Indien Murbad Unterricht zu Menstruations Mythen (Thomson Reuters Foundation/R. Srivastava)
Mnoge djevojčice bi rado išle u školu - ali obitelji tamo radije šalju sinove

Ali kćerke obično moraju napustiti roditeljsku kuću čim se udaju. Oni više ne pripadaju svojoj porodici, već suprugu i njegovoj porodici. Na pitanje koliko djece ima porodica, često se spominju samo sinovi. Samo na izričit zahtjev, da kažu da li imaju kćeri, odgovaraju sa da.

Zato je Paramđit teško da se usprotivi porodici i, ukoliko je to slučaj, ponosno rodi treću kćer. Od ranog djetinjstva je susretana sa stavom okoline da djevojčice manje vrijede: „Mog brata su kod kuće totalno razmazili. Sestre i ja smo mogle ići u javnu školu samo do petog razreda, a on je u privatnoj školi i može studirati, ako želi".

Ako Paramđit rodi treću kćer, porodica njenog muža bi mogla da je odbaci i izbaci iz kuće. To znači da bila sama, bez novca. Sa tri kćerke koje, kao i milijune drugih djevojčica u zemlji - nitko ne želi.