Hutovo - zaboravljeni jug Hercegovine

Putovati južnom ili tzv. Donjom Hercegovinom koja započinje visoravni Hrasna, odmah iznad Neretve pa sve do Ivanjice na krajnjem jugoistoku općine Ravno, dužinski preko stotinu kilometara, podrazumijeva užitak istinske ljepote krša, ali i napuštena sela, te ljude čija priča započinje i završava s Njegovim Veličanstvom 'ćirom'.

Do 'ćire' pisala se jedna povijest, a nakon njegova ukidanja u lipnju 1976. godine, druga! Kako i kakva najbolje pokazuje primjer sela Hutova.

Nekad sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bila je to prava varoš – odmorište za ljude i vlakove, poslije uspona uz Hrasno ili vijuganja uz izduženo Popovo polje.

U Hutovu je jedan ljudski vijek od otvaranja pruge Čapljina – Dubrovnik – Zelenika 1901. godine, i doslovce vrilo.

Sa svih strana prema hutovskoj prodolini slijevala se roba i ljudi. Kako i ne bi kad se s biljetom kupljenom na hutovskom kolodvoru moglo na zapad do Beča, sjever do Pešte, a na istok do Dubrovnika, Boke Kotorske i Nikšića… U cijeli svijet!

Cinizmu skloniji Hutovci kazati će da nije samo odlazak „ćire“ u povijest ispraznio njihovo rodno mjesto i naselja oko njega, nego je tome doprinijelo i jačanje općinskog središta Neuma. Upravo s godinama odlaska Njegovog Veličanstva poklapa se i osnivanje općine Neum, 1878. godine, do tada je cijelo područje pripadalo općini Čapljina.

Izgradnja turističkog naselja na obali demografsko klatno je sa uzane željezničke pruge pomjerilo prema Jadranskoj magistrali i novom naselju uz nju. Spomenuti cinizmu skloni Hutovci će se 'pohvaliti' kako ih je matična općina vremenom oslobodila i matičnog ureda što joj ne mogu oprostiti, jer ušteda je nikakva, a simbolika ogromna.

Bilo kako bilo, dok s uzvišenja 'na Prešjeci' gdje se nalazi Stari hutovski grad, gledamo naselje na um pada samo jedna usporedba. S tim djelom Hercegovine odigrao se scenarij identičan zlatnoj groznici, opisanoj iz western filmovima.

Kad se pronađe 'zlatna žila' nahrupe ljudi sa svih strana, grad buja, život vrije, a kad se žila iscrpi, ljudi se utrkuju – tko će brže nestati. U slučaju Hutova 'zlatna žila' bio je ipak, „ćiro“. S „ćirom“ je raslo naselje, a oko njega bujao život, ukidanjem 'parnjača' počeo je rasap.

Na prvi pogled s 'Prešjeke' naselje djeluje krotko i mirno, ubavo, kao da u njemu i ne bitišu ljudi. Povremeno na vijugavom puteljku koji pokraj naselja vodi prema bosanskohercegovačkoj rivijeri – Neumu, ukaže se po koji automobil i ništa više. Usnulo selo.

Kako i ne bi kad je iz njega, posebice iz sela koja mu gravitiraju, curi život. Prema preliminarnim rezultatima prošlogodišnjeg popisa stanovništva Hutovo ima 224 žitelja, 65 domaćinstava i 82 stana. Podatak da je prema popisu iz 1991. godine bilo 319 žitelja, svi Hrvati, rječito opisuje demografske tijekove.

Nostalgični Hutovci će prisjećajući se „kleto nekad“ kazati kako je osnovnu školu u mjestu početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, pohađalo oko 700 đaka! Prošle godine bilo ih je brojem i slovom - ista škola, 11 (jedanaest)! Kako su selo ipak ljudi, a ne sjećanja i uspomene, s njima nestaje i sela. Naravno demografska slika okolnih sela još je sumornija.

U tom pogledu stvari bi mogao promijeniti ako ništa bar nepovoljne tijekove usporiti, magistralni put Neum – Stolac.

Međutim, kako se planira i pomalo gradi još od polovice osamdesetih prošlog stoljeća, demografski sat koji ga prati Hutovu ne ide u prilog. Uglavnom nakon zlatne (ćiro), za spas Hutova trebala bi bar 'srebrena žila' zvana magistrala!