Dva anđela čuvara

Tko su danas istinski heroji? Oni koji pune tabloidske stupce i rubrike po portalima? Ili oni koji pune ljudska srca i živote? Zvuči patetično pitanje, ali porazna je činjenica da su danas heroji ovi prvi.

Tko su anđeli čuvari? Nisu to nikakva nadnaravna stvorenja, aseksualna bića. To su ljudi od krvi i mesa čija se svakodnevnica sastoji od življenja za drugoga i predanosti drugome. Ovaj tjedan Hercegovina je ostala bez takva svoja dva anđela čuvara. Bombardirani informacijama i vijestima o političarima, starletama, osobama sa sportskih terena, golotinjom, prostaklukom, na marginama vijesti moglo se naići na njih.

O imenu sestre Lukrecije Mamić, rodom iz Tomislavgrada, čulo se ovih dana u crnoj kronici. Da je mučki ne ubiše pljačkaši nitko za nju ne bi ni znao o njenom liku i djelu. Ljudska zloba ju je mučki ubila. O imenu sestre Ilinke Raguž se, na žalost, nigdje nije čulo, osim u krugovima bliskim crkvenim vjerodostojnicima mostarske biskupije. Zato nam je dužnost par riječi napisati o njoj.

Njena misija nije bila u Africi ili Južnoj Americi, ona je svoj život posvetila onima koje su svi zaboravili: starima i nemoćnima. Niti nju život nije mazio. Rođena je u siromašnoj brojnoj obitelji od sedmero djece, koja je čudom preživjela Križni put iz Bleiburga. Njena majka je sa svoje troje djece propješačila cijeli Križni put i bila više puta pred streljačkim vodom. Ilinka je uvijek govorila da je Božja Providnost spasila njenu majku, dopustivši da zbroj njene djece, unuka i praunuka danas broji oko stotinu.

Nakon studija i ređenja, živjela je i radila u Trebinju, odakle su je zajedno sa svojim časnim sestrama protjerali u Mostar, gdje je u najžešćim ratnim uvjetima radila u mostarskoj bolnici. U jeku najvećih granatiranja grada i snajperske paljbe, kad nije bila u bolnici, obilazila je osamljene starice i starce po Mostaru. Nije bilo niti radnog vremena, niti odmora, uvijek smirena pogleda i prave riječi, bila je na raspolaganju onima kojima je to bilo potrebno. Kad su joj htjeli dodijeliti nekakvu zahvalnicu ili nagradu, odbila govoreći da joj ne treba nagrada za ono što voli raditi i što je njen poziv.

Nakon Mostara biva premještena u Ljubuški u Dom zdravlja. Ubrzo postaje omiljena među osobljem, a još više među narodom. Njena soba u Domu zdravlja više je ličila na vrtić, nego na ordinaciju. Djeca su htjela samo kod nje primati vakcine, samo kod nje na pregled i sl. Kad ne bi bila u Domu zdravlja, obilazila bi starice i starce po selima ljubuške općine. Kao osobu najbolje ju je na rubu suza, opisao gvardijan na Humcu fra Velimir Mandić:

„Tkogod je ikada upoznao sestru Ilinku, pomislio je da ona baš njega ona voli najviše na svijetu. Uvijek radosna, nasmijana, blagog pogleda, uvijek raspoložena, spremna pomoći. Prema djeci je bila kao majka, a i svima drugima je pristupala s ljubavlju. Junak našega vremena, ali junak o kojem se nije puno pričalo niti je ona o sebi puno pričala… Junak je onaj tko se daruje u Ljubavi Onomu koji je izvor svake ljubavi.“

Da je fra Velimir bio u pravu pokazao je i sami njen sprovod. Bila je jedna od četiri časne sestre koje su u Ljubuškom otvorile i digle na noge Dom za stare i nemoćne osobe. Prostorije toga Doma su bile premale za toliki broj ljudi. Unatoč njenom životu, unatoč njenom epitetu “Dobrog anđela Ljubuškog“, nisu tu bili niti općinski načelnik, vijećnici, vlast, oporba i dr., nego običan narod iz svih krajeva Hercegovine i Bosne, a ponajviše puka koji je upoznao sestru Ilinku i puka kojem je ona pomagala.

Kad nije bila doma, uvijek bi našla prijevoz do neke od svojih starica u nekom selu. Čak što više, često su je kontaktirali za pomoć iz općine, Doma zdravlja i socijalnih službi, kada je bio neki slučaj gdje su institucije zakazale. Negdje u nekom selu živi neka ostavljena starica? Zovi Ilinku da je obiđe! Treba previti nekog bolesnika? Zovi Ilinku. Bilo je slučajeva i kada su je liječnici zvali za mišljenje.

Mostarska biskupija je ostala bez svoja dva anđela čuvara: sestre Lukrecije Mamić i sestre Ilinke Raguž. U vremenu kada je heroja sve manje, a u anđele čuvare se vjeruje još manje, mora se širiti spomen na ove dvije sestre, kako bi učili iz njihovih primjera i kako bi slijedili njihove korake. One su bile istinski junaci našega doba, a sada su postali naši najveći odvjetnici na Nebu. Pokoj vječni daruj im Gospodine!