Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene: Ne možemo slaviti nikakvu obljetnicu

Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na svom redovnom zasjedanju 28. svibnja 2013. – tj. točno na dan 550. obljetnice izdavanja Ahdname – donio je izjavu u kojoj se očitovao o 550 godišnjici pada Bosne pod osmanlijsku vlast kao i o često spominjanoj Ahdnami.

Izjavu prenosimo u cjelosti:

"Mi, bosanski franjevci ne možemo u ovom povodu slaviti nikakvu obljetnicu, jer za nas ovo nije obljetnica za slavlje. Naime, prije 550 godina nekada slavno Bosansko kraljevstvo je uništeno, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je vjerolomno pogubljen (5. lipnja 1463.), bosanska kraljica Katarina Kotromanić-Kosača je doduše uspjela pobjeći iz Bosne, ali se nikad više nije mogla vratiti u svoje kraljevstvo. Ovo je, dakle, godišnjica naše nacionalne i državne tragedije.

Malo svjetlo u velikoj tami jest bila Ahdnama, ali je ona vrlo često bila samo mrtvo slovo na papiru. Često je gažena i nije poštivana od mjesnih moćnika, iako je bila i ostala neka pravna podloga za franjevačko inzistiranje na osnovnim ljudskim pravima u Otomanskom carstvu.

Neki Ahdnamu uzdižu na mjesto koje joj ne pripada – kao da je to bila prva Magna charta libertatum. Naprotiv, čak 1150 godina prije toga, 313. god. poslije Krista, kršćani su dobili još važniju povelju, Milanski edikt, od rimskog cara Konstantina Velikog. Ove godine slavimo 1700. obljetnicu toga dokumenta. Razlika između Ahdname i Milanskog edikta je ogromna. U Rimskom carstvu prije toga edikta svi su građani imali slobodu vjere osim kršćana, a u Osmanskom carstvu nitko nije imao slobode vjere osim muslimana. Milanski edikt priznaje i kršćanima ono što su imali svi drugi građani Rimskog Carstva, a Ahdnama tolerira kršćane i Katoličku Crkvu, što inače u Otomanskom carstvu nije bio običaj.

Ako se mi danas možemo prisjetiti nečega velikog iz tih dana – onda je to veličina fra Anđela Zvizdovića, koji je i u tom trenutku nacionalne i državne tragedije uspio nadići sebe i svoj povijesni trenutak i stupiti pred osvajača, tražeći slobodu vjere svome narodu – priznajući da je njegov narod izgubio svoju političku slobodu i samostojnost.

Određena veličina i politička mudrost može se priznati i Mehmedu II. el Fatihu – jer je znao ocijeniti da mu osvojena zemlja ne vrijedi ništa bez njezina stanovništva, koje će tu zemlju obrađivati i njemu davati porez, pa je zato i dao Ahdnamu fra Anđelu, naglašavajući jasno da ona vrijedi samo dotle „dok su oni poslušni i vjerni“ njegovoj zapovijedi, kao što izričito glase završne riječi Ahdname.

Mi, bosanski franjevci, ne prenaglašavajući niti podcjenjujući značenje Ahdname, uvijek ćemo – poput fra Anđela Zvizdovića – nastojati gajiti dobre odnose sa svim svojim susjedima i voditi konstruktivan i miroljubiv dijalog sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu i ideološku pripadnost.

U tom duhu svim našim sunarodnjacima, kao i prijateljima slobodne i samostalne Bosne i Hercegovine, želimo MIR I DOBRO!", kaže se u izjavi Definitoria Franjevačke provincije Bosne Srebrene kojeg je potpisao provincijal fra Lovro Gavran.