Činjenice o psovanju koje će vas začuditi

Mnogi se slažu kako je psovanje jedna od najružnijih navika. Ipak, mnogi ljudi psuju. Uvredljive rečenice, koje prkose bontonu, upotrebljavaju i mladi i stari, djeca, pa čak i životinje poput papiga, piše 20minuta.hr

Kada vam nešto pođe po zlu, počnete gubiti živce, a nakon toga slijede sočne psovke. Možemo reći kako je to zajednički dio ljudske prirode. I dok cijeli život slušamo kako je psovati ružno i primitivno, ponekad se jednostavno ne možemo suzdržati.

1. Psovanje olakšava bol

Sjetite se samo koliko ste se puta slučajno udarili u stol ili pak pričepili na vrata automobila, a iz vaših je usta k’o iz puške izletjela psovka.

Studija sa Sveučilišta Keele otkrila je kako psovanje uistinu umanjuje vašu bol. Dr. Richard Stephen, s odjela psihologije na Sveučilištu Kelle, regrutirao je 64 volontera, kako bi vidio koliko dugo mogu trpjeti bol sa i bez psovanja.

Istraživanje:

Cijela ova situacija nastala je onog trenutka kada je Stephen bio u rađaonici sa svojom suprugom. Opisao je kako se koristio impresivnim nizom psovki, a kako bi stimulirao bol, tražio je od volontera da drže ruke u ledenoj vodi, koliko god mogu.

Rezultati istraživanja:

Podnosili bol

Koliko god to možda čudno i neumjesno zvučalo, volonteri koji su opsovali, bolje su podnosili bol, za razliku od ostalih.

2. Volimo političare koji psuju

Političari naravno, nisu obični smrtnici poput nas, a psovka koja im se zalomi ne gleda se ispod oka. Upravo je suprotno. Prema studiji Nicoletta Cavazza, postoji samo jedna formula za uspjeh političara – psovanje!

Istraživanje:

Više od 100 ljudi čitalo je blog s izmišljenim kandidatom i izmišljenim izborima.

Rezultati istraživanja:

veću podršku

Sudionici su rekli kako će prije glasovati za one političare koji se služe vulgarnim izrazima, te će im dati veću podršku. No to se odnosi samo na muške političare. S druge strane, studija je pokazala da je s političarkama situacija drugačija.

Kada njima izleti psovka, njihov rejting se ne diže, ali niti ne pada.

3. Psovanje na stranom jeziku

Priznajte, koliko vas je puta zanimalo, kako se na nekom drugom jeziku izgovaraju standardne psovke koje koristimo u našem rječniku?

Psovke su riječi koje čujemo, ali i osjećamo. Neke nas pogađaju manje, neke više. No čini se kako psovanje na stranom jeziku u našem mozgu stvara obrambeni mehanizam.

Studija sa Sveučilišta Bangor u Velikoj Britaniji, pokušala je otkriti može li naš mozak odvojiti značenje psovke od emocija. Psiholozi sa Sveučilišta promatrali su koliko tečno ljudi izgovaraju psovke na engleskom i na kineskom jeziku.

Istraživanje:

Uzeli su tri skupine: prva skupina sastojala se od ljudi kojima je engleski materinji jezik. Drugu su skupinu sačinjavali govornici kineskog jezika, a treću također govornici kineskog, koji su engleski naučili u djetinjstvu.

Sudionicima su ponuđeni parovi riječi, one s neutralnom konotacijom, i one sa konotacijom koja je neutralna, negativna i pozitivna.

Rezultati istraživanja:

psuju na svom jeziku

Aktivnost mozga pokazala je kako su sudionici koji govore oba jezika, prevodili neutralne i pozitivne riječi, ali ne i one negativne.

To pokazuje kako se mozak uistinu može distancirati od psovke na drugom jeziku. Po svemu sudeći, mnogi radije psuju na svom jeziku.

4. Psovanje nema veze s inteligencijom

Za one koji često psuju, rekli bi kako nemaju drugačiji rječnik kojim bi opisali sebe, no to je čista zabluda. To nam je potvrdila i znanost.
Psiholozi s Filozofskog fakulteta Marist u Massachusettsu, rekli su kako oni koji imaju široku lepezu psovki, također imaju i bogat vokabular riječi općenito.

Istraživanje:

1. Skupina od 43 sudionika morala je u 60 sekundi izgovoriti što više psovki, a nakon toga u istom vremenskom periodu imenovati što više životinja.

2. U drugom eksperimentu, morali su učiniti isto, ali svoje odgovore zapisivati na papir.
Rezultati istraživanja:
rječnik puno bogatiji

Psiholozi su zaključili kako su sudionici koji su na drugom testu izgovorili više psovki bili uspješni.

Također se pokazalo kako oni koji puno psuju nemaju ništa manje bogat rječnik. Štoviše, njihov je verbalni rječnik puno bogatiji.

5. Prve psovke počinju u djetinjstvu

Djeca su slatka i umiljata, no što kada vaše dijete izgovori svoju prvu psovku? Vjerojatno ostanete zatečeni i ne razumijete otkud mu takve riječi. Profesor psihologije, Timothy Jay, zna odgovor.

Psovke

Kaže kako današnja djeca ništa više ne psuju, nego što su psovala prije 20 godina, no prije ih usvajaju. Također navodi kako je vrlo licemjerno od roditelja da svojoj djeci brane psovanje, a i sami to čine. U prosjeku, oko 0,3 do 0,7 posto riječi koje u danu izgovorimo otpada na psovke.

Djeca počinju psovati s dvije godine, u isto vrijeme kada uče ostale riječi. Ne moramo posebno naglašavati da djeca te dobi svaku našu riječ upijaju kao spužve. Stoga se uopće ne trebamo čuditi da jednako tako brzo usvajaju i nepristojne riječi.

Naime, djeca ovakvim izražavanjem žele privući pažnju na sebe.

6. Funkcija mozga i Touretteov sindrom

Iako je medicina napravila značajne napretke, još uvijek ne može u potpunosti razumjeti Touretteov sindrom. Riječ je o tikovima koje imaju pojedine osobe. Najčešće je riječ o psovkama.

No postavlja se pitanje; zašto baš psovanje?

Zašto ovaj mali postotak ljudi izgovara nevjerojatan broj psovki, a ne izgovaraju, recimo, citate iz nekog omiljenog filma?  To vjerojatno ima veze s načinom na koji mozak obrađuje psovke. A zbog čega, ne zna ni današnja medicina.

Istraživanje koje je provedeno s ljudima koji pate od afazije, podupire ideju kako u mozgu postoji posebno mjesto za psovke.

Vulgarne riječi

Afazija je gubitak govornih vještina, a obično se javlja kod ljudi koji pate od demencije, ili su pretrpjeli oštećenje mozga.
Iako su izgubili veći dio svog vokabulara, sposobnost psovanja ostala je netaknuta.

Već smo naveli kako djeca vrlo brzo usvajaju vulgarne riječi, no ista stvar je i kod odraslih koji počinju učiti strani jezik. Često nas zanima kako zvuči psovka na nekom drugom jeziku. Stvar je jednostavna. Vulgarne riječi pohranjujemo u najdublje područje mozga, koje je iskonsko.

7. Psovanje kao dijagnostički alat

Iako nam to može zvučati zastrašujuće, s godinama se naš um mijenja i to moramo prihvatiti. Ono što je zabrinjavajuće jest činjenica kako se neki poremećaji jednostavno ne mogu dijagnosticirati.

Primjerice, moderna medicina još uvijek ne može ustanoviti koja je razlika između Alzheimerove bolesti i stanja koje se naziva frontotemporalna demencija. Iako su termini slični, tretmani liječenja se uvelike razlikuju.

Istraživanje:
upotrebljavati psovanje
Kako bi se borili s ovim problemom, doktori su počeli upotrebljavati psovanje kao alat koji bi mogao otkriti stvarnu dijagnozu. Jezik je općenito najjači alat koji može pokazati što se to skriva u najskrivenijim kutevima našeg mozga.

Pacijenti su morali nabrajati što više riječi u određenoj kategoriji, a to je pomoglo liječnicima da procijene koji je dio mozga ugrožen.

Rezultati istraživanja:
U jednoj studiji doktori su zamolili pacijente da nabrajaju što više riječi koje počinju slovima F, A i S, što se naziva i FAS testiranje. Pacijenti s frontotemporalnom demencijom, najviše su psovki izgovorili u F dijelu testa. S druge strane, osobe koje pate od Alzheimerove bolesti, uopće nisu izgovarali psovke u navedenom dijelu testa.

8. Riječ 'fuck' datira iz 1310. godine

Je li vas ikada zanimalo odakle potječu prve riječi, a samim time i prve psovke? Doktor povijesti Paul Booths, sa Sveučilišta Keele, počeo je kopati po sudskim spisima iz 1310. godine. Doznao je kako se već tada počela koristiti riječ “fuck” koja je ostala u rječniku sve do danas.
U tekstu jednog sudskog procesa iz 1310., Booths je naišao na čovjeka koji se zvao Roger Fuckebythenavele. No smatra kako to ipak nije bilo njegovo pravo ime, već da se radi o nadimku.

Ono što se zna jest da se riječ “fuck” čak tri puta pojavila u sudskom procesu suda Cheshire, 1310. godine.

Svjesni smo činjenice kako će se psovanje zauvijek smatrati primitivnim i bezobraznim ponašanjem. No razna su nam znanstvena istraživanja pokazala, kako upravo psovke političare čine popularnijima, djeca ih koriste kako bi privukla pažnju, a moderna medicina kako bi shvatila kako ljudski mozak funkcionira.