Čiji je Ivo Andrić?

„Bogu hvala, vek i po preživeh, u zdravlju i radu. Slutim da mi je vreme umirati, te ove reči u pero govorim advokatu Nikoli Novakoviću, jer u vas, deco moja, sve zajedno, nemam ni malo poverenja... Žao mi je što ste moji, a ne deca nekog mog neprijatelja. Ko vas je upoznao, ne mora se bojati pakla; sa đavolima će mu biti lepše i prijatnije. Što se tiče moje imovine, a to vas jedino zanima, mogu vam saopštiti sledeće: sve što imam ostavljam samom sebi, jer verujem u drugi život. Znači, neka sve ostane kako je bilo za moga života, dok se ne vratim. Vaš otac – Pantelija Topalović“.

Pitanje jugoslavenske sukcesije neodoljivo podsjeća na oporuku Pantelije Topalovića iz filma „Maratonci trče počasni krug“. Nasljednici se upiru da dobiju ono što valja, a dugove i kamate na dugove slobodno može preuzeti netko drugi.

Piranski zaljev, neumski akvatorij, Bitka na Neretvi, stećci, Nikola Tesla, ćirilica, stan u njujorškoj Park Avenue, olimpijske medalje... To su samo neki od službenih i neslužbenih sporova koji se vode među republikama nasljednicama bivše Jugoslavije, dok dugove, poput slučaja Ljubljanske banke, svatko želi prepustiti nekome drugom.

Jedno od tih sukcesijskih pitanja je i pitanje nobelovca Ive Andrića koji je umro na današnji dan 1975. godine.

Ovaj književnik se rodio u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni i Hercegovini, odrastao u Višegradu, nekad se izjašnjavao kao Hrvat, nekad kao Srbin, a zastupao je ideje jugoslavenstva. Sjedio je u skupštini Bosne i Hercegovine, bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, doktorirao je u austrijskom Grazu radom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“ koji je napisao na njemačkom jeziku, a dobio je i počasni doktorat Univerziteta u Beogradu. Pisao je ekavicom i ijekavicom, radio je kao diplomat Kraljevine Jugoslavije, a imenovan je i veleposlanikom u Njemačkoj. I naravno, dobio je Nobelovu nagradu za književnost koju dodjeljuje Švedska kraljevska akademija.

Tko iz ovoga svega nabrojanog može odrediti zašto je Ivo Andrić isključivo jugoslavenski, srpski, hrvatski ili bosanski pisac, onda mora i dobro obrazložiti zašto je odbio suprotne argumente.

Isto kao što se drevni kamenoklesari klešući stećke nisu obazirali na mogućnost da njihovi spomenici budu raspršeni s više strana budućih avnojevskih, a potom i Badinterovih granica, tako se ni Ivo Andrić nije previše zamarao mislima čijoj će književnosti posthumno pripadati. Pripada svima koji ga čitaju, i svima koji ga mogu razumjeti na jeziku kojim je pisao.

Svojatanje Ive Andrića će i danas nesumnjivo biti dijelom obilježavanja godišnjice njegove smrti, a okolnosti izgradnje Andrićgrada na obalama Drine bi mu sigurno dale ideju za roman da je imao sposobnost predviđanja budućnosti.

Iz današnje perspektive, neka od najvažnijih pitanja vezana za Ivu Andrića uopće nisu vezana za njegovu nacionalnost.Prvo pitanje se odnosi na kvalitetu današnjih zastupnika po raznim bosanskohercegovačkim parlamentima i osoblja po veleposlanstvima, ako uzmemo u obzir da je osoba poput Ive Andrića nekad radila kao veleposlanik i parlamentarac.

Umjesto pitanja o njegovoj nacionalnoj pripadnosti, postavimo pitanje zašto sve manji broj ljudi u BiH zna tko se nalazi na novčanici od 200 konvertibilnih maraka.