Bila je bespoštedna zapitkivačica kakvih više nema
Oriana Fallaci bila je novinarka kojoj se vjerovalo, koju se slušalo i gledalo. Ostala je zapamćena po britkim i neugodno iskrenim intervjuima svjetskih vođa, iznimno kontroverznim stajalištima te knjigama koje su joj, osim svjetske slave, priskrbile sudske tužbe i neprijatelje.
Bila je izvjestiteljica vodećih talijanskih novina (Il Mattino, L’Epoca, L’Europeo i dr.), s izrazitim smislom za trendovske teme i suvremene ličnosti.
Rođena je u Firenci 29. lipnja 1930., a glasovitost je stekla nizom reportaža s kriznih područja (Vijetnam, Pakistan, Kambodža i dr.), sabranima zatim u Penelopi u ratu (Penelope alla guerra, 1962), te nizom intervjua s vodećim, često i kontroverznim svjetskim ličnostima u L’Europeu 1960-ih, koje je tretirala bez ikakva obzira prema njihovoj moći.
Između ostalih, Jaser Arafat, šah Reza Pahlavi, Haile Selassie, Henry Kissinger, Indira Gandhi, Golda Meir, Lech Wałęsa, Willy Brandt, Muammar Gaddafi i ajatolah Homeini itd., bili su njezini sugovornici, a razgovore je objavila u knjizi Intervju s poviješću (Intervista con la storia, 1974).
No, do toga je trebalo doći...
Gledajući kako bombe padaju na njenu rodnu Firencu, 14-godišnja Oriana odbila je ulogu pasivne promatračice ratnih strahota. Članica ilegalne organizacije otpora Giustizia e Libertà rano je demonstrirala aktivizam prenoseći municiju i pomažući savezničkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu.
Fallaci je svoju novinarsku karijeru započela pišući za tjednik L’Europeo. Kao prva talijanska ratna reporterka, izvještavala je 1967. iz vijetnamskog rata, zatim indijsko-pakistanskog, s kriznih područja Latinske Amerike te Bliskog i Srednjeg istoka. Iskustva iz bliskoistočnih sukoba objedinila je u romanu Inšallah (Insciallah, 1990), a ona iz vijetnamskog rata u knjizi Ništa, i – amen! (Niente e così sia, 1969).
Nebrojeno je puta riskirala je život, a najekstreminiji slučaj zasigurno se vezuje uz krvavo gušenje studentskih prosvjeda uoči Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu 1968. Ustrijeljena Oriana prevezena je u mrtvačnicu, no, u zadnji tren je spašena.
Cijelog se života grozila braka, međutim, žarko je željela djecu. Činilo se da su stvari konačno sjele na svoje mjesto 1973. kada je upoznala Alexandrosa Panagoulisa, grčkog socijalista i borca protiv atenske vojne hunte.
Ljubavna priča, nažalost, nije imala sretan završetak. Osim što se 1976. suočila s nasilnom smrću voljenog čovjeka, iste je godine izgubila dijete i objavila djelo po kojem je najpoznatija široj publici, Pismo nerođenom djetetu (Lettera a un bambino mai nato).
Njezin bijes nekontrolirano se rasplamsao nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Šokantne izjave, članci i knjige prštali su otrovnim riječima i opasno flertovali s fanatizmom protiv kojeg se uvijek borila.
Islamofobija i ksenofobija uzeli su zamah u posljednjem intervjuu za New Yorker, te u knjigama Gnjev i ponos (La rabbia e l’orgoglio, 2001) i Snaga razuma (La forza della ragione, 2004).
Unatoč kontroverzama ili baš zbog njih, knjige su postigle velik uspjeh.
Umrla je 15. rujna 2006. u voljenoj Firenci, ostajući do samog kraja "kršćanska ateistica".
