Bh. književnost: Pisci se podijelili na nacije, klase, tračere...

Prošlo je 25 godina kako je Bosna i Hercegovina postala neovisna država. U tih više od dva desetljeća događale su se mnoge promjene na svim poljima, društvenim i kulturnim. O tome gdje je bh. književnost danas, te usponima i padovima književne scene u tom razdoblju za Fenu je govorila književnica i prevoditeljica Ferida Duraković.

Duraković ističe da je 25 godina dugo vrijeme u kojem se svašta dogodilo, a smatra najvažnijim da je književnost Bosne i Hercegovine preživjela.

''U ovom razdoblju pokidane su među piscima i spisateljicama u BiH veze koje su ionako bile slabe, izdijelili se pisci na Bošnjake, Hrvate i Srbe (Ostali nisu ni u čitankama, naprosto ih nema), a unutar svakog nacionalnog književnog korpusa podijelili se pisci na napredne i nazadne, luzere i dobitnike, bogate i siromašne, snalažljive i pogubljene, držače govora i kasa i napadače iz svih oružja, tračere i nevinašca, ali najvažnija podjela ipak je ostala: na dobre i loše knjige - jedino to se ne može promijeniti. Ostalo je tek slika bh. društva u tranziciji koja traje zauvijek'', mišljenja je.

Govoreći o tome kako se mijenjala književna scena, pisci i teme kojima su se bavili, naglašava da su malo "popustili" dežurni pisci.

''Ta uronjenost u prošlost, u idealizirane zavičaje, u ratove u kojima smo ili pobjednici ili žrtve, sve to polako popušta i ustupa mjesto suvremenoj književnosti, onoj koja hvata korak sa suvremenim svijetom. Pročitamo li knjige Lamije Begagić ili Lejle Kalamujić, shvatit ćemo gdje smo a protiv koga... Za mene rat nikad neće biti završen, ali valja dopustiti mladima da nam iznesu svoje književne preokupacije, svoje opsesije i razočarenja starijom generacijom - jer ništa im nismo ostavili osim kuknjave da je nama grozno i da nas ne cijene.... Zato im se usrdno izvinjavam, barem u svoje ime. U posljednjoj godini jedini roman o ratu koji se izdvojio kao samonikli spomenik civilima jeste "Kad sam bio hodža" Damira Ovčine. Koji roman, koja snaga jezika bez ukrasa, koji stil'', utvrdila je.

O izdavaštvu Ferida Duraković ukratko misli "sve najgore".

''Ako vam kažem da izdavači i danas tajno dodatno tiskaju ionako smiješne tiraže da bi piscima oduzeli i ono malo kruha što ga pojedu od književnosti, bit će vam jasno gdje živimo. A stimulacija Fondacije za izdavaštvo po jednoj knjizi je tisući do tisuću i pol maraka, za honorar, uređenje, tisak i promociju knjige'', istaknula je ova književnica.

Kada je riječ o poziciji bosanskohercegovačke književnosti na regionalnoj sceni, Duraković ističe da je ona sasvim ravnopravna, možda i nešto bolja od ostalih.

''Jer naša književnost, koliko god iza rata bolovala od rata, onda kad je najbolja ipak otvara neka pitanja koja pisci u susjednim zemljama otvaraju s oprezom: traženje identiteta na regionalnoj a ne samo na nacionalnoj ravni'', istaknula je.

Na pitanje o nekoj svojoj autorefleksiji i svom mjestu danas nakon tih 25 godina Ferida Duraković ocjenjuje da je "odlično".

''Imam vrtoglavo visoka primanja, posjedujem kuće, vile i stanove, sindikalno udruženje pisaca BiH brani moja spisateljska i ženska prava i donosi mi sigurnost i velike honorare za divnu starost u Sarajevu, u BiH, u Europi, u svijetu...'', zaključila je Ferida Duraković u razgovoru za Fenu.