Balkan obilježava godišnjicu smrti doživotnog lidera

U srijedu, 4. svibnja, navršava se 36 godina od smrti Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ i Saveza komunista, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i čelnika Pokreta nesvrstanih, koji je upravljao Jugoslavijom 35 godina.

Od Titove smrti prošlo je 36 godina, ali mnogi građani bivše SFRJ i dalje obilaze njegov grob u Kući cvijeća na Dedinju, u Beogradu, gdje je nedavno sahranjena i njegova supruga Jovanka. Datum Titove smrti poklapa se sa početkom ekonomske krize u SFRJ i pobunom Albanaca na Kosovu, piše Srna.

Tito se razbolio u 88. godini, ali ga to nije spriječilo da sudjeluje na Summitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Novu 1980. godinu dočekao je u Karađorđevu, ali nije mogao stajati, pa je čestitku narodima Jugoslavije izgovorio sjedeći.

Tri dana kasnije smješten je u Klinički centar u Ljubljani zbog začepljenja butne i potkoljenične arterije, a 20. siječnja amputirana mu je lijeva noga, dok su mu tijekom veljače otkazali bubrezi, a zatim su se javili problemi sa srcem i plućima.

Preminuo je 4. svibnja u 15:05 sati. U 18:50 svi TV ekrani zacrnjeni su na 30 sekundi, a onda je spiker Miodrag Zdravković suznih očiju pročitao: "Umro je drug Tito". Sahrani Josipa Broza Tita, u Beogradu, prisustvovalo je više od 200 istaknutih ličnosti iz cijelog svijeta.

Deset godina kasnije bivša Jugoslavija bila je poprište građanskih ratova, nakon secesija bivših jugoslovenskih republika, prvo Slovenije, a zatim Hrvatske i BiH, navodi Srna.

Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu, u Zagorju, u mješovitoj hrvatsko-slovenačkoj obitelji svibnja 1892. godine. Tijekom njegovog života kao datum rođenja obilježavan je 25. svibanj, i to kao "Dan mladosti".

Kao austrougarski vojni obveznik sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, s činom kaplara, između ostalog i na srpskom frontu.

Ranjen je i zarobljen u Galiciji, na ruskom frontu, 1915. godine, pa je izvjesno vrijeme u toj zemlji proveo kao zarobljenik. U njegovim službenim biografijama, u poratnom periodu, navođeno je da je potom sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji.

U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem listopada 1920. godine, kada postaje član Komunističke partije. Godine 1937. postao je generalni tajnik KPJ, poslije smjenjivanja i strijeljanja Milana Gorkića, prethodnog lidera te partije. Radio je i školovao se, 1936. i 1937. godine u Kominterni u Moskvi.

Bilo je to vrijeme najoštrijih čistki unutar sovjetske nomenklature i komunističke internacionale, kada je likvidiran znatan broj i jugoslovenskih komunističkih prvaka. Kao lider KPJ predvodio je u Drugom svjetskom ratu partizanski pokret, a iz rata je izašao kao legendarni vođa.

Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom provele su komunističku revoluciju - tijekom i nakon rata - u kojoj su, između ostalog, u provođenju revolucionarne "pravde" nestale i desetine tisuća nekomunista pod maskom "borbe protiv suradnika okupatora", posebno na Golom otoku.

Godine 1948. odbacio je Rezoluciju Informbiroa komunističkih partija i odolijevao snažnom Staljinovom pritisku, nakon čega je godinama vješto balansirao između istočnog i zapadnog bloka, izborivši sasvim osobenu poziciju Jugoslavije kao čelnice Pokreta nesvrstanih.

Njegova uloga u Pokretu nesvrstanih, u poznijoj fazi, posebno je upamćena po dosljednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po strani od uticaja pojedinih problokovski opredijeljnih članica.

U unutarnjoj politici ostavio je uređenje koje se na kraju pokazalo kao neodrživo za funkcioniranje SFRJ, poput Ustava iz 1974. godine, koji je praktično razvlastio državu na račun republika.