Anđa Marić: Djeca trebaju biti svoja

Anđa Marić, svestrana umjetnica koju smo upoznali kroz glazbu, a danas nas oduševljava svojim pisanjem, ne bježi od životnih izazova.

Potvrđuje to i njezin pristup roditeljstvu koje ju nadahnjuje da kod svojeg sina, ali i druge djece potiče samopouzdanje i svijest o njihovoj posebnosti, piše portal She.hr.

O tome govori i Afra, njezin književni prvijenac namijenjen djeci između 8 i 12 godina koji će u subotu, 30. siječnja, u 17 sati predstaviti u zagrebačkom kafiću Playground.

Roman je nastao u jesen 2010. godine kada sam nažalost sina počela viđati samo svaki drugi tjedan. U tjednima kada je morao biti kod tate, nisam znala koji je moj smisao. Odjednom sam imala hrpu slobodnog vremena. Puno sam razmišljala o njemu, njegovom životu, odrastanju… Tada ga je zezao jedan dečko u školi… Htjela sam mu dati neku odgojnu lekciju zapisanu u knjizi, htjela sam napraviti nešto za njega. I tako sam da mi prođe vrijeme i da ne mislim na svoju beskorisnost, sjela pisati. Iako je to bilo teško vrijeme, danas sam zahvalna na tom periodu jer sam otkrila da znam pisati i da je u meni cijeli jedan čarobni svijet pun raznih likova i da mi je jako lagan put do toga. Samo sam sjela i počela pisati.

She.hr: Tko je glavna junakinja? Koliko autobiografskih elemenata roman krije?

Afra je minijaturna djevojčica koja živi u torbici. Ne zna se je li ona vila ili djevojčica, ali ima posebne moći. Puno je tu autobiografskih elemenata jer točno se sjećam kako sam cijelo djetinjstvo razmišljala kako bi bilo genijalno imati malu curicu koja sjedi na gumici dok ja pišem zadaću i koja mi šapće odgovore. Njene osobine dijelom su moje, a dijelom nekih prijateljica koje su me nadahnule. Tu je i prava djevojčica Đurđica u kojoj će se pronaći mnoge djevojčice, ali i dječaci.

Sjećate li se dobro svog djetinjstva? Koliko su odnosi s vršnjacima, prijateljstva i neprijateljstva u djetinjstvu utjecala na Vaše samopouzdanje?

Odnosi i prijateljstva iz djetinjstva puno su utjecali na mene. Recimo u knjizi se pojavljuje dječak Zaman koji je zaista postojao u mojem djetinjstvu i bio je strah i trepet u školi. Naime, živjela sam u Folnegovićevom naselju gdje su se nalazili popravni domovi za omladinu. Jedan od stanovnika bio je posebno opasan i svi smo ga se bojali dok ga nisam odlučila upoznati. Na kraju smo postali odlični prijatelji. Jednom sam mami dovela njega i još petoricu prijatelja na juhu rekavši joj: „Mama, oni ne žive sa svojom mamom, a baš su se zaželjeli domaće juhe.“ Knjiga doista ima puno veze s mojim djetinjstvom, ali i s nesigurnostima i strahovima koje sam proživljavala.

Koliko ste čitali kao dijete te je li čitanje i u kojoj mjeri utjecalo na Vaše odrastanje?

Čitanje je najviše od svega utjecalo na moje odrastanje. U obitelji su me zvali Slovojed. Navečer su mi gasili svjetla jer sutra je bila škola, a ja bih čitala do zore. I sada obožavam čitati a jednako mnogo čita i moj tata. Odrasla sam u stanu prepunom knjiga i danas obožavam čitanje. Uvijek djeci pokušavam objasniti da su knjige sto puta bolje od filmova i crtića jer su onda oni režiseri, oni su scenografi, oni određuju glavne uloge, oni su šefovi i u njihovoj se glavi odvija film baš onako kako oni to žele.

Koliko odrasle žene imaju veze sa sobom u djetinjstvu?

Osobno sam i dalje duboko u vezi s Anđom iz djetinjstva, a moje prijateljice i žene s kojima se družim, također. Volimo se smijati, pjevati, zaigrane smo i volimo uživati u životu. Zapravo sam okružena, srećom, i s mlađim prijateljicama, ali i sa starijim ženama koje su još uvijek djevojčice. Mislim da je to jako važno jer tako svojoj djeci dajemo poruku da znamo kako im je jer smo bili tamo i proživjeli situacije u kojima se oni danas nalaze. Tako pokazujemo da nismo samo neki napuhani autoriteti nego da im kroz svoje priče želimo pomoći na putu kroz život.