'Ajmo, ljudi, optimizam! Još to nam je ostalo!
Mostar je čuđenje u svijetu. Grad koji funkcionira mimo svih pravila. Podijeljen tamo gdje se to ne vidi, sljubljen tamo gdje bi se to trebalo iz aviona ne vidjeti. Mostar, ogrnut Paddyjevom luđačkom košuljom (eto, umrije šnajder prije nego se košulja istrošila!) i bačen u ralje rođačko – zemljačkih zadruga, interesnih grupa i stranačkih zdrugova opet kako tako, kljakav ali živ, izlazi iz 2018., godine koju nećemo pamtiti skoro ni po čemu bitnom.
Još jedna traka na novom mostu i pokoja spora, ali dostižna, privatna graditeljska inicijativa neki su od znakova da se ovaj grad negdje miče. Rupe od cijevi zamišljenih kolektora još uvijek se kopaju, tu i tamo legne novi asfalt sumnjive kvalitete, promet je uglavnom u ku*cu, parking još i više (remember MO Parking u gradu za pješaka?), u smeću se sve više gušimo i ubijamo svojim sranjem sve oko sebe, naše kese i dalje lelujaju po gradu i oko njega, nosi ih bura, koja je , uz sunce (kojeg lokalci ponosno zovu mostarskim kao da smo ga mi sami napravili) jedini pravi saveznik ovog grada.
Svi ostali, uključujući i dobar dio stanovnika ove vražje kotline su dušmani Mostara. Najlakše je metnut' Stari most na profilnu i govoriti kako nitko ne voli Mostar kao što ga voliš ti, ali teško je otresti se navike da čik baciš pod noge, pa nek' ga kupi neki drugi Mostarac. A to je tek jedan primjer lažnih gradoljuba, patriota na prvu loptu koji su vazda u ofsajdu. I što onda očekivati od nekog drugog, nekoga koji u Mostaru nije pošteno ni zanoćio, takvi da nam riješe naše probleme? Naivno, djeco, naivno. I glupo.
No, Mostar je divan u svojoj suđenoj konfuziji. U cijelom ovom cirkusu, koji bi i jedan Pariz ili London učas koštali glave i tisuće života, Mostar lijeno plovi kroz vrijeme. Mostarci su, usprkos čestom lažnom izdavanju da jesu što već nisu, zapravo miroljubivi i pitomi, to što odveć laju ne treba brinuti nikoga. Kera koja laje, ne ujeda, a i lavež i njoj samoj dodije za pet minuta. To što nema gradskog derbija ništa ne mijenja. Opet ćemo, akobogda, lajati dogodine. Lajat ćemo duplo više, ali opet nedovoljno da se u Bingu, Mepasu ili gdje već, uredno ne izmiješamo, čudeći se svi zajedno kako su cijene opet skočile. I kuku jao, na obje strane isto.
Mostar je miran grad, to što tu i tamo netko nešto opljačka, to što netko strada u prometu, to što tu i tamo Crna kronika dobije još koju lokalnu vijest, još uvijek je tek statistička pogreška. Podvlačim, Mostar bi po svemu trebao biti divlji, opasan i užasan za življenje, a on je zapravo samo relativno loša destinacija za vašu zbilju i prilično loša za vaše snove. No, kakvih u ovoj zemlji ima, još je i dobar.
Posebno kad s proljeća zamirišu bašte i kad već u drugom mjesecu behar nahrupi sa svih strana. Optimizam, makar i sto puta lažan, kao da pročisti zakrčene žile – i kao da ova prokleta kotlina za tili čas počne odisati nekim čudesnim optimizmom. Neka te, đećeš? Ostaj ovdje! Nema ovog sunca nigdje, ni ove smrdlj… smaragdne rijeke niđe nema! Ostani! Ovo je tvoje, ti si tu, samo ovdje možeš biti tako ružan, prljav i zao, a opet biti dobar.
Pokaješ se svaki put, ali šta'š…nada je varljiva, ali iznove se obnavlja. I evo je opet! Mostarci, dragi i mili, Hercegovci braćo mila, i Bosanci, neka Vam je sretna nova 2019.! Opet idemo ispočetka. Sreća pa nam nije prvi put.
