Mostar i Indexi vole se javno

Otvaranje Simfonijskog orkestra Mostar široj publici putem, sada već slobodno možemo reći, prave serije odličnih koncerata u kojem se klasični instrumenti sljubljuju s popularnom glazbom, doživjelo je svoju kulminaciju dvama koncertima posvećenima glazbi legendarnih sarajevskih Indexa. Zapravo, nakon fenomenalne posvete grupi ABBA, dva puta u Kosači, kao i ljetošnje ode Beatlesima na Kantarevcu, prvi koncert sa domaćom glazbom izgledao je kao zicer. No, nitko nije očekivao da će se doslovce tražiti karta više i da će umjesto samo jednog, Simfonijski održati dva koncerta zaredom. Da nije bilo logističkih prepreka i realne premorenosti sudionika, dojma smo da je komotno mogao ići i treću noć zaredom, eto koliko je bilo interesovanje.

Spojiti samo naizgled nespojivo

Pritom moramo naglasiti kako je formula uspjeha sva tri tribute koncerta jednaka – sjajno ugođen simfonijski orkestar, predvođen neumornom Snježanom Zovko, zatim odličan rock band, sastavljen od još uvijek mladih, a opet prekaljenih glazbenika (Josip Vukoja, Damir Škutor, Marko Jakovljević, Marko Palameta i Dragan Raspudić), koji su s mogli uhvatiti u koštac sa zahtjevnim aranžmanima, a koje su pisali opet domaći ljudi, pa makar bili i na privremenom radu negdje drugdje. Odličan rad maestra Igora Tatarevića, na aranžmanima za glazbu grupe ABBA i The Beatlese sjajno je nastavio maestro Damir Bunoza, koji je još jednom dokazao da mu poslovično dobro ide spajanje estrade i klasike. I on se, kao i Tatarević, potpuno predao zadatku, što se moglo vidjeti na litrama znoja koje su se slijevale s meštra ceremonije tokom izvedbe.

Dobro uvježbani vokali, a Davorina Popovića ovaj put pjevalo je čak šestoro, od čega dva ženska vokala, bili su garant da će koncert povodom 60. obljetnice osnutka Indexa biti pun pogodak! Oliver Bevanda, Josip Drinovac, Nenad Tomičić, Ivo Jurić, Selma Droce i Antonija Batinić podigli su publiku na noge, makar svi znamo kako je Pjevač, kako glasi jedan od par nadimaka vječnog Davorina Popovića, bio jedan i jedinstven. Tu dobitnu formulu dodatno je pojačao i meštar ceremonije, Boris Čerkuč, koji je u sve navedeno umijesio i veliku dozu stand up komedije, što nije, čini se, nimalo naštetilo samoj glazbenoj sadržini, nego ju je dodatno naelektriziralo i oplemenilo, putem fenomenalnog odgovora publike obje večeri.

Publika je bila u ekstazi

I tko to kaže da se Mostarci ne znaju opustiti, raspustiti i prepustiti užitku? Tko god vam to kaže, on je propustio biti obje večeri u velikoj dvorani Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača. Publika je bila fenomenalna i nosila je koncert sa svoje strane sve do samog kraja. Frenetični i potpuno spontani pljesak koji se prolomio nakon što je voditelj objavio da su među publikom i dva originalna člana Indexa, gospoda Ranko Rihtman i Nenad Jurin, dokaz je kako Mostar ne zaboravlja ni Indexe ni poštovanje prema onima koji vrijede. I ne samo Mostar, te dvije noći u Kosači su bili ljubitelji Indexa, tradicionalni posjetitelji koncerata Simfonijskog orkestra iz Hercegovine, a saznajemo da je bio pokoji Sarajlija, kao i neki koji se još uvijek tako osjećaju.

I što ste propustili, vi koji niste uspjeli doći do karte? Početak koncerta započeo je besmrtnom Plimom, nastavilo se kroz niz balada, ali i nekih festivalskih uspješnica Indexa. Posveta Pimpeku, Bodi, Fadilu, Ranku, Neni, Nuni, Encu, Bati, Miri, Peci, Đorđu...i svima koje ne stignemo ovdje nabrojati, a bili su Indexi bila je na visokom nivou i obje večeri Kosača se doimala kao izvanvremenska kapsula u kojoj vladaju, nije puka fraza, najbolje vibracije i energija kojom možeš slaviti život! Na kraju koncerta Rihtman i Jurin su priznali kako nisu očekivali takav spektakl, takvu izvedbu i emociju. Hvalili su i publiku, zapazili dvoje mladih koji se ljube uz njihove pjesme, jednu curicu koja je naizust znala sve stihove, kao i dobrodržeće gospođe iz svoje generacije koje još uvijek mogu skakati i pjevati na nogama skoro čitav koncert. „Ovo nije više naša, ovo je sada vaša muzika“, rekao je Rihtman i poručio kako je najvažnije da Indexi žive dalje i da mu je zbog toga puno srce.

Vrijedilo je. I vrijedit će.

Druga večer počela je sjećanjem na neki dan preminulog gospodina Darka Nikolića, dugogodišnjeg člana Simfonijskog orkestra, čovjeka koji je ravnao orkestrom više godina. I pretvorila se u spektakl, kojeg bi vjerojatno i pokojni Darko obožavao vidjeti njemu u čast. U čast njegove generacije, a Indexi su neizostavni dio te priče, u čast svega onoga dobroga što ponekad i ne cijenimo, a u prolaznosti života bi nam zbilja valjalo da puno češće konzumiramo.

I na kraju, publika je tražila još. Tražila se po gradu mogućnost za još jedan. Treći. Gotovo smo sigurni kako bi i treća noć bila rasprodana, što je najbolja pozivnica Simfonijskom orkestru da radi dalje. Da ponovi možda opet i Indexe, ali i Abbu i The Beatlese. I da ostvari najavu kako će uskoro na pozornicu postaviti i veliku posvetu čovjeku zvanom Freddie Mercury i grupi Queen. Lica publike govore kako jedva čekaju. Zapravo, predugo smo svi čekali da bi sada tek olako napustili jedan ovako dobar osjećaj i koncept koji je Simfonijskom orkestru Mostar dao jednu novu vrijednost, a Mostaru i Hercegovini prijeko potrebnu instituciju koja zna staviti šlag na tortu.

Još da je torta u priliku bolja, ali o tom drugi put.