Priča o sestrama Čuljak dospjela bi do Hollywooda da se dogodila u Americi

Priča o sestrama, Šimi i Draženki Čuljak, je u siječnju 1985. godine digla cijelu Jugoslaviju na noge, a ni publiku 24. Sarajevo Film Festivala nije ostavila ravnodušnom.

Projekciji su nazočile i sestre Čuljak koje su danas prvi put pogledale film.

Sestre Čuljak, tada tinejdžerice, krenule su iz planinskog sela prema Mostaru i na tom putu su po snježnoj mećavi upale u jamu duboku 15 metara. Bile su zarobljene sedam dana na temperaturi ispod 27 stupnjeva. Nakon što su ih pronašli lovci sestre su hitno prevezene u bolnicu u Beograd gdje su im amputirane potpuno smrznute noge.

Mnogi se još sjećaju neobičnog i zamalo fatalnog slučaja dvije sestre odprije 32 godine koje su na putu prema majci u Mostar iz obližnjeg planinskog sela po najvećoj zimi koja je dosezala i -27 Celzija no putem zalutaju i upadaju u rupu u kojoj ostaju sedam noći i osam dana. Šima i Draženka Čuljak praktično čudom preživljavaju oštru zimu, no ipak im na beogradskoj VMA ne uspijevaju sačuvati noge koje amputiraju.

Bila je to vijest koja je tjednima punila stupce jugoslavenskih novina. Sestre su u Kanadu, dospjele stjecajem okolnosti, odnijela ih je tamo ljubav.

Zanimljivo je bilo pitanje zašto Kanada kada je i tamo teška zima, a odgovor realan:

''Bila je to naša pogreška, a ne zime, zima nije kriva za to što nam se dogodilo'', odgovorile su sestre Čuljak.

Kako je Jurilj rekao, već u početku se odustalo od vjerne rekreacije i interpretacije događaja nego se on opisuje kroz riječi dvije sestre dok su kadrovi oblikovani kao, kako se Jurilj izrazio, poetski dokumentarac.

"Moja filmska ekipa i ja smo u startu odlučili da nećemo raditi rekonstrukcijsku formu filma, jer je tržište prezasićeno tom formom. Išli smo ka poetskom dokumentarizmu i mislim da smo u tome i uspjeli. Svi kadrovi koje vidite u filmu su u službi metafore i daju gledateljima neku sliku toga šta su sestre Čuljak u siječnjru 1985. godine imale u svojim mislima", rekao je Jurilj nakon premijere.

Da bi se pojačala drama Sestre su snimljene monokromatski, a dvije heroine prikazane su kroz dvije mlade glumice, Anamarija Jović i Ana Rakić. Film je zbog boljih tehničkih uvjeta sniman u okolici Delnica, također poznatim po teškim zimama.

''Tamo je bilo između -7 i -10 pa smo jedva izdržavale snimanja, ne možemo niti zamisliti da se temperatura uopće može spustiti niže'', kažu Anamarija i Ana.  Sve je na kraju ispalo efektno čemu su dokaz i jake emocije koje je film izazvao kod publike.

Sestre Čuljak opisuju u filmu kakav je osjećaj kada više nisi siguran jesi li ostavljen ili te naprosto nitko nije niti došao potražiti, kako je to kada više nema riječi kojima će jedna bodriti drugu, kada ni molitva više ne pomaže. Nitko ni do danas ne može objasniti ovaj slučaj preživljavanja u najtežim uvjetima toliko dugo vremena.

''Ne znamo za sličan slučaj, bilo je takvih da su ljudi toliko preživljavali u automobilima, ali ne zna se da je netko ovoliko preživio nezaštićen. Ako nas pitate je li u tome veću ulogu igrala medicina ili molitva, rekle bismo oboje, vjera je imala puno veze, da nismo vjerovale ne bismo se izvukle'', govorile su Draženka i Šima nakon projekcije.

Iz publike gdje je bilo ljudi i s rodbinskim vezama sa sestrama Čuljak Večernjakovi novinari doznaju i da se jedna čak bavila paraglidingom, druga da je najbolja u Kanadi u kajaku. Riječ je, dakle, o nesvakidašnjim osobama ali i nesvakidašnjoj priči o opstanku koja, da se događala u nekakvim Rocky Mountainsima, vjerojatno već odavno dospjela do Hollywooda.

''Obišle smo put kojim smo se tog dana kretale prije par godina, na godišnjicu, nismo otišle skroz do jame jer nije bilo mogućnosti za to, ali jednog dana sigurno ćemo otići sve do tog mjesta'', kažu Šima i Draženka.