Zašto današnji filmovi izgledaju lošije nego prije 20 godina – krivac je Unreal Engine

Iako se u svijetu videoigara Unreal Engine često predstavlja kao vrhunac suvremene tehnologije, barem jedan poznati redatelj na to gleda potpuno drukčije. Već godinama postoji dojam da se kvaliteta računalno generiranih vizualnih efekata u filmovima pogoršava, pri čemu filmovi stari gotovo dva desetljeća, poput Pirates of the Caribbean: Dead Man’s Chest, i dalje imaju uvjerljivije vizualne efekte od mnogih današnjih naslova.

Filmovi iz serijala Avatar očita su iznimka, no velik broj suvremenih blockbustera izgleda zamućeno, s dominacijom smeđih i sivih tonova te fizikom koja djeluje neuvjerljivo. Takvo se stanje obično pripisuje filmskim studijima za vizualne efekte, koji su, prema čestim tvrdnjama, preopterećeni i potplaćeni. No redatelj Gore Verbinski ponudio je drukčije objašnjenje – kao glavnog krivca navodi Unreal Engine.

Unreal Engine izvorno je razvijen isključivo kao grafički engine za videoigre, no njegove modernije verzije sve se češće koriste u televizijskoj i filmskoj produkciji. Prema Verbinskom, upravo je ta tehnologija odgovorna za, kako je rekao, ''najveći korak unatrag'' u kvaliteti filmskog CGI-ja.

Unreal Engine pojavio se krajem 1990-ih, a s verzijom Unreal Engine 3 iz 2006. godine postao je iznimno popularan među raznim studijima za razvoj igara, koji su dotad koristili vlastite engine ili jednostavnije alate. S verzijama Unreal Engine 4 i 5 tehnologija je postala gotovo sveprisutna, a u isto vrijeme počela se koristiti i u filmskoj industriji, prvo za previsualizaciju scena, a kasnije i za završne vizualne efekte.

Posebnu popularnost stekao je kroz tzv. Volume tehnologiju, poznatu iz serije The Mandalorian, ali se koristi i u filmovima poput The Matrix Resurrections te Ant-Man and the Wasp: Quantumania, koji se često navodi kao primjer izrazito neuvjerljivog CGI-ja.

Iako Unreal Engine nije ni približno raširen u filmskoj industriji kao u svijetu videoigara, Verbinski je u nedavnom gostovanju u podcastu But Why Tho? ustvrdio da je njegova primjena predstavljala značajan korak unatrag za filmsku industriju.

Redatelj, koji potpisuje prva tri filma iz serijala Pirates of the Caribbean te animirani film Rango, smatra da pretjerano oslanjanje na ovaj alat doprinosi uniformiranom, umjetnom izgledu suvremenih filmova.

Na te je izjave reagirao Pat Tubach, voditelj vizualnih efekata u Epic Gamesu, koji je javno osporio ideju da je jedan alat odgovoran za percipirani pad kvalitete CGI-ja. Tubach je pritom naglasio kako govori iz osobnog iskustva, budući da je radio upravo na filmovima Pirates of the Caribbean te da bi tadašnji timovi, prema njegovim riječima, ''sanjali o tome da su imali alat poput Unreal Enginea''.

''Netočno je tvrditi da je jedan alat kriv za probleme koji se, često pogrešno, pripisuju današnjem stanju vizualnih efekata“, poručio je Tubach. Dodao je da danas više ljudi nego ikada prije radi računalnu grafiku, što prirodno donosi i veći raspon rezultata – od iznimnih do slabijih – ali da estetika i kvaliteta proizlaze iz rada umjetnika, a ne iz samog softvera.

Tubach ističe kako se Unreal Engine u filmskoj industriji ponajprije koristi za previsualizaciju, virtualnu produkciju, a tek u određenim slučajevima i za završne kadrove. Prema njegovim riječima, umjetnici koji su prije deset ili petnaest godina radili na velikim blockbusterima mogli su samo maštati o razini snage i fleksibilnosti koju današnji alati nude. ''Mogu to garantirati, jer sam i sam bio jedan od njih“, naglasio je.

Pat Tubach ima više od dva desetljeća iskustva u filmskoj i televizijskoj industriji vizualnih efekata. Karijeru je započeo 1999. godine u studiju Industrial Light & Magic, gdje je postupno napredovao do pozicije supervizora vizualnih efekata. Tijekom karijere bio je nominiran za četiri nagrade Oscar, i to za rad na filmovima Star Trek Into Darkness, Star Wars: The Force Awakens, Star Wars: The Rise of Skywalker te Solo: A Star Wars Story.

Njegova reakcija dodatno je produbila raspravu koja se posljednjih godina vodi u filmskoj industriji – je li problem u alatima koji se koriste ili u načinu na koji se oni primjenjuju, produkcijskim pritiscima i promijenjenim standardima koje nameću studiji.