Scenarij koji nitko nije htio, glumac kojeg nitko nije znao – i jedan čovjek koji je rekao “da”
Godina je 1974. Sylvester Stallone sjedi u anonimnom uredu za kasting, s poderanim scenarijem u ruci i gotovo nikakvom nadom. Svi su mu zatvorili vrata – osim jednog čovjeka. Henry Winkler, tada već zvijezda u usponu zahvaljujući Happy Days, mogao je samo proći pored njega. Ali nije.
Kad je Stallone počeo pričati o svom scenariju, nešto se preokrenulo. Winkler je kasnije rekao da je u Stalloneu vidio “svjetlo” i da je vjerovao u njegovu priču više nego u išta drugo. Scenarij je bio Rocky – napisan u nekoliko dana, inspiriran brutalnom borbom između Alija i Wepnera. Stallone ga je nudio svima, ali je uporno odbijao prodati ako ne bude glumio glavnu ulogu.
Te iste večeri Winkler je ponio scenarij kući, pročitao ga u jednom dahu i nazvao svog agenta: “Ovaj klinac ima nešto.” Tako je Stallone upoznao agenticu Jackie Lewis i zajedno su scenarij pogurali prema producentima Irwinu Winkleru i Robertu Chartoffu. United Artists su pristali – ali samo s velikim imenom u glavnoj ulozi. Stallone je opet odbio. I pobijedio.
S malim budžetom i bez garancije, rođen je Rocky. S njim i legenda. Stallone je kasnije rekao: “Henry je bio prva osoba u Hollywoodu koja mi nije samo potapšala po ramenu. On je djelovao. Bez njega Rocky ne bi postojao.”
Winkler se nikad nije hvalio tim činom, ali su oni koji su bili tamo znali koliko je bio važan. Godinama kasnije, tijekom TV intervjua 1988., rekao je: “Mislio sam da svijet treba vidjeti što ovaj klinac ima u sebi.”
Kad je Rocky Balboa ušao u kina, Stallone je priznao: “Henry mi nije samo pomogao. Vjerovao je u mene kad nije bilo razloga.” Nakon uspjeha Rockyja, Stallone je Winklera preporučio za film “Jedan i jedini”, koji možda nije ušao u povijest – ali gesta jest. Winkler je kasnije rekao: “Nije mi ništa dugovao. Ali ipak je mislio na mene. To znači više od bilo koje nagrade.”
Ono što je Henry Winkler učinio nije bila strategija. Bio je to tihi čin vjere, onaj koji je promijenio život i ostavio neizbrisiv trag u povijesti kinematografije.
