Rene Bitorajac kao Maks Luburić: Kada glumačka uloga postane politički test

Rene Bitorajac u filmu ''Zlatni rez 42 – Djeca Kozare'' ne glumi hrvatski narod, ne opravdava Nezavisnu Državu Hrvatsku niti zastupa srpsku politiku sjećanja. Glumi Vjekoslava Maksa Luburića, jednog od ključnih ljudi ustaškog logorskog sustava, i upravo je razlika između glumačke uloge i političkog opredjeljenja prva činjenica izgubljena u buci koja je pratila premijeru filma Lordana Zafranovića.

Dio hrvatske javnosti Bitorajca je osudio već nakon objavljivanja najave filma. Nazivan je sudionikom ''velikosrpske propagande'', prozivan zbog nastupa u filmu financiranom pretežno srpskim novcem, a pojavili su se čak i pozivi na bojkot proizvoda koje reklamira. U tim reakcijama manje se raspravljalo o tome kako je odigrao Luburića, a više o tome zašto je hrvatski glumac uopće pristao sudjelovati u filmu o ustaškim zločinima snimljenom u Srbiji.

Takav prigovor otkriva neugodan problem. Ako hrvatski glumac ne bi smio igrati hrvatskog povijesnog zločinca u srpskoj produkciji, tada umjetnost prestaje biti prostor suočavanja s prošlošću i postaje produžetak nacionalnih rovova. Od glumca se ne traži umjetnička uvjerljivost, nego potvrda političke pripadnosti.

Luburić bez karikature

Bitorajac je objasnio da Luburića nije želio igrati ni kao heroja ni kao plošno, karikaturalno čudovište, nego kao čovjeka koji zločine čini potpuno uvjeren u njihovu ispravnost. To je umjetnički zahtjevniji, ali i uznemirujući pristup. Zlo je jednostavno odbaciti kada je prikazano kao groteska. Mnogo ga je teže promatrati kada dobije ljudsko lice, razum, disciplinu i ideološko opravdanje.

Upravo je u tome vrijednost takve uloge. Prikazati zločinca kao čovjeka ne znači opravdati ga, nego pokazati da zločine nisu činila mitska bića, nego ljudi koji su prihvatili sustav u kojem je ubijanje postalo dopušteno i poželjno.

Povijesna uloga Luburića nije predmet ozbiljnog prijepora. Upravljao je sustavom ustaških logora, uključujući Jasenovac, dok dokumentacija Spomen-područja Jasenovac potvrđuje njegovu izravnu povezanost sa zatočenom djecom nakon kozarske ofenzive 1942. godine. Tisuće žena i djece tada su odvajane, deportirane i zatvarane u Jasenovac, Staru Gradišku i Sisak. O tome treba razgovarati i snimati filmove, neovisno o tome dolazi li novac iz Zagreba, Beograda ili neke treće sredine.

Film nije izvan politike

To, međutim, ne znači da je svaka kritika filma nepoštena. ''Djeca Kozare'' nastala su uz snažnu financijsku i institucionalnu potporu iz Srbije, uključujući Telekom Srbije, a premijerno su prikazana na FEST-u čiji su odnos prema vlasti Aleksandra Vučića kritizirali i ugledni srpski redatelji Goran Marković i Srđan Dragojević.

Zbog toga postoji opravdana bojazan da će stradanje djece biti iskorišteno kao politički kapital. Bitorajac je i sam kazao da mu nitko nije prijetio, ali je jasno poručio da hrvatski glumci nisu željeli sudjelovati u političkoj propagandi u koju bi film mogao biti uvučen. Time je pokazao da razlikuje sudjelovanje u umjetničkom djelu od sudjelovanja u njegovoj kasnijoj političkoj upotrebi.

Ozbiljno pitanje otvorio je i Večernji list, utvrdivši da je za jedan od promotivnih vizuala upotrijebljena fotografija hrvatske obitelji Ivičević iz zbjega u El Shattu, a ne djece s Kozare. Ako je fotografija doista predstavljena izvan svojega izvornog konteksta, riječ je o nedopustivoj pogrešci koja šteti vjerodostojnosti filma prije nego što se počne raspravljati o njegovoj umjetničkoj vrijednosti.

Između filma i njegove zloupotrebe

Najvažnije je zato razdvojiti tri stvari: povijesne zločine o kojima film govori, sam film kao umjetničko djelo i političku upotrebu filma nakon njegova završetka.

Poricanje ili umanjivanje stradanja djece s Kozare ne može biti odgovor na Vučićevu propagandu. Jednako tako, povijesna tragedija ne smije biti iskorištena za prikazivanje čitavoga hrvatskog naroda kao nasljednika zločinačkog režima niti za prešućivanje zločina počinjenih u drugim razdobljima.

Film je dug 249 minuta i tek treba doći do šire publike i ozbiljne filmske kritike. Nazvati ga povijesnim falsifikatom prije gledanja jednako je neozbiljno kao unaprijed ga proglasiti remek-djelom samo zato što govori o stvarnim žrtvama.

Bitorajčevu ulogu stoga treba procjenjivati po glumačkoj uvjerljivosti, a film po njegovu sadržaju, povijesnoj odgovornosti i umjetničkom postupku. Sve drugo svodi se na zahtjev da umjetnici smiju govoriti samo o ''našim'' žrtvama i ''njihovim'' zločincima.

Uloga Maksa Luburića nije mrlja u Bitorajčevoj karijeri. Mrlja bi bila jedino uljepšavanje ili relativiziranje onoga što je taj čovjek predstavljao. A o tome se može suditi tek nakon gledanja filma, ne na temelju nacionalnosti glumca, države koja ga je financirala ili nekoliko kadrova iz najave.