Refleksije za kraj: festival u doba virtualnog cunamija
15. izdanje Pravo Ljudski Film Festivala, i prvo online je na samom kraju. Iako su nam ove godine beskrajno nedostajali razgovori, susreti, veliko platno i užurbana, uzbudljiva festivalska atmosfera, ipak uviđamo da je suština onoga što PLJFF već petnaest godina čini i u vremenu pandemije i globalne krize očuvana. Iako se nismo fizički sreli, a festival smo organizirali na daljinu, očuvali smo sponu između filmova i gledatelja/ica i osigurali prostor za neovisni film koji je važniji i relevantniji nego ikad.
Filmove je gledala publika iz više od trideset pet zemalja, a putem platforme pravoljudski.org dosegli smo 2547 gledatelja/ica, s ukupno 17.036 pregleda. Koristeći Facebook, došli smo do 21.553 gledatelja/ice, a na Instagramu do njih 11.389.
''Ove godine festival se održao u drugačijem formatu i obimu, ali je i pored toga donio pažljivo selektiran program za regionalnu i međunarodnu publiku. Naša namjera bila je i da se povežemo s regionalnom i međunarodnom publikom kroz ohrabrivanje javnih debata o važim temama kao što su ekologija, posthumanizam, postkolonijalizam, migracije i feminizam. Pokušali smo na najbolji način očuvati duh zajedništva festivala i kroz nekoliko online razgovora i intervjua sa redateljima i redateljicama. Nadam se da ćemo sljedeće godine ponovo biti zajedno u kinima, dijeliti i brinuti jedni za druge'', poručuje Diogo Pereira, koordinator programa PLJFF.
Festival je održan u trenutku kada se stvari mijenjaju iz dana u dan, iz minute u minutu, a odluku da se organizira u virtualnom prostoru i na Mreži, po riječima direktorice festivala, Kumjane Novakove, nije bilo jednostavno donijeti.
''Godina iza nas bila je nadrealno iskustvo za sve. Naše dnevne sobe postale su naši uredi, utočišta, učionice, mjesta gdje pokušavamo razumjeti sve što nam se događa. Povrh svega, naše su dnevne sobe postale prostor za društveni život – za virtualna pića s prijateljima, za „odlazak“ u kino, pozorište, na koncert. Za Pravo Ljudski bila je to ogromna odluka za donijeti: da li da se pridružimo svijetu koji pretvara naš najintimniji prostor u ogromnu platformu gdje se sve sudara i miješa? Trebamo li donositi dodatni sadržaj ljudima koji su već potpuno zasićeni virtualnim koje zamjenjuje naše stvarne životne potrebe, ali i ne uspijeva baš? Čak i ako prihvatimo da filma može biti (i) na malom ekranu, trebamo li prihvatiti taj cunami sadržaja i dodati mu još više sadržaja?
Na samom kraju festivala, još uvijek nismo sigurni da li smo donijeli pravu odluku. Budućnost će nam to reći. U našu obranu, želim samo reći: doista smo se trudili da ponudimo „spori“ sadržaj, vrlo pažljivo osmišljan, podučavan, građen i prezentiran. Učinili smo sve da podržimo svakoga tko je na putu da (pro)misli ovo ludo vrijeme u kojem živimo... Iskreno se nadam da ćemo preživjeti i pronaći nove načine, kaže Novakova.
Podsjećamo i da je film zatvaranja 15. izdanja, Sahrana države Sergeja Loznitse, dostupan na našoj platformi pravoljudski.org do 23. prosinca.
Sahrana države dvosatna je „obdukcija“ snimaka nastalih tijekom ožujka 1953. godine, prva četiri dana nakon smrti Staljina. Film podsjeća i upozorava, čime poziva ujedno i na otpor i promišljanje političkih alternativa. Zbog toga je on sasvim prirodan zaključak 15. PLJFF tokom kojeg smo gledali filmove koji otvoreno prosvjeduju protiv zločina koje nanosimo jedni drugima i planeti, ali i odvažno zahtijevaju nove političke modele, ne dozvoljavajući nam da zaboravimo odgovornost prema budućnosti.
