Prije jednog stoljeća rođena je Lauren Bacall – erotska fantazija generacije

Prije jednog stoljeća, 16. rujna 1924. u New Yorku je rođena američka filmska i kazališna glumica Lauren Bacall.

Rođena je kao Betty Joan Perske i bila je jedino dijete Natalie Weinstein-Bacal, tajnice koja je svoje prezime kasnije promijenila u Bacall, i Williama Perskea, koji je radio u prodaji. Njeni su roditelji bili židovski imigranti, podrijetlom iz Poljske, Rumunjske i Njemačke.

Roditelji su se rastavili kada je imala pet godina, te je uzela majčino prezime. Svog oca nije više vidjela, dok se čvrsto vezala uz majku koju je, kada je postala filmska zvijezda, povela sa sobom u Kaliforniju.

Pohađala je Američku akademiju dramskih umjetnosti. U to doba, radila je kao portir u kazalištu i manekenka. Kao Betty Bacall, u dobi od 17 godina ostvarila je svoj glumački debi na Broadwayu, statirajući u predstavi Johnny 2 X 4. Prema njenoj autobiografiji, tada je srela svog idola, glumicu Bette Davis.

Dok je povremeno radila kao manekenka, žena Howarda Hawksa, Nancy, primijetila ju je na naslovnici časopisa Harper's Bazaar (broj 3/1943), i nagovorila Hawksa da s njom napravi probno snimanje za film Imati i nemati. 

Hawks ju je pozvao u Hollywood na audiciju, stavio pod sedmogodišnji ugovor s početnom plaćom od 100 dolara tjedno, i započeo upravljati njenom karijerom. Promijenio joj je ime u Lauren Bacall, dok ju je Nancy Hawks primila pod svoje okrilje, kreirala joj stil i imidž i uputila u eleganciju i manire.

Njen glas je bio izvježban da bude što dublji, što je rezultiralo jednim od najosebujnijih glasova u Hollywoodu.

Tada je Lauren Bacall imala 19 godina. Ali dok smo je u tom senzualnom komadu promatrali kako zavodi Humphreya Bogarta na egzotičnom Martiniqueu, baš se i nije doimala poput klasične tinejdžerke.

Upravo je Hawks bio najzaslužniji za njenu transformaciju u ultimativnu femme fatale. A tri kutije cigareta dnevno pomogle su joj da njen senzualni bariton postane još fatalniji.

Hawksova kreacija prometnula se u mokri san i erotsku fantaziju čitave jedne generacije, nakon što je pogledom koji ubija Bogartu poručila da ne mora učiniti ništa drugo nego zazviždati ('You know how to whistle, don't you? You just put your lips together and blow').

Zahvaljujući Hawksu i njegovoj adaptaciji Dubokog sna Raymonda Chandlera, postala je velika dama holivudskog noira. Kad bi Bogarta na filmu zamijenio Boyer (šifra: Confidential Agent), više je bila hladna, nego cool.

Ali kemija s Bogartom (Key Largo, Mračni prolaz) bila je ono po čemu će ostati upamćena. Iako je John Negulesco (Kako se udati za milijunaša) dokazao da se može fino snalaziti i u komičnim ulogama.

U kasnijoj fazi, češće se pojavljivala na kazališnim daskama nego na filmu, s tek povremenim izletima u Hollywood, kad je Jack Smith (Privatni detektiv Harper) u šezdesetima pokušao oživjeti njen noirovski dark lady duh, sada s Paulom Newmanom u ulozi privatnog njuškala, iako se sve to pretvorilo u nekakvu minornu verziju Dubokog sna.

21. svibnja 1945., udala se za Humphreya Bogarta. Vjenčali su se, i kasnije proveli medeni mjesec na Malabar Farm, u Lucasu, Ohio, seoskom imanju pisca Louisa Bromfielda, Bogartovog bliskog prijatelja. Bacall je imala 20, a Bogart 45 godina, te su ostali u braku do njegove smrti 1957.

Bogart ju je obično zvao "Baby", čak i u razgovoru s drugim ljudima. Za vrijeme snimanja Afričke kraljice (1951.), Bacall i Bogart postali su prijatelji s glavnom glumicom Katharine Hepburn i njenim partnerom Spencerom Tracyjem.

Bacall je također počela sklapati prijateljstva u ne-filmskim krugovima, kao s povjesničarom Arthurom Schlesingerom, Jr., i novinarom Alistairom Cookeom. 

Ubrzo nakon Bogartove smrti 1957., bila je u vezi s glumcem i pjevačem Frankom Sinatrom. U intervjuu Robertu Osborneu s Turner Classic Moviesa (TCM), rekla da je ona prekinula vezu.

Ipak, u svojoj autobiografiji, napisala je da je Sinatra naglo prekinuo odnos, ljut jer su mediji saznali da ju je zaprosio (Bacall i njen prijatelj Swifty Lazar naišli su na trač-kolumnisticu Louellu Parsons kojoj se Lazar bio izlanuo).

Bila je udata za glumca Jasona Robardsa od 1961. do 1969. Prema njenoj autobiografiji, od Robardsa se razvela uglavnom radi njegovog alkoholizma. Bila je u vezi i s Lenom Cariouom, njenim partnerom u mjuziklu Applause.

Bacall je nastavila glumiti i pod stare dane, u sjajnim filmovima Von Triera (Dogville, Manderlay) i Paula Schradera (The Walker), čiji su autori itekako bili svjesni činjenice da pred sobom imaju holivudsku ikonu, pa su se tako prema njoj i odnosili.

Godine 1997., za ulogu u filmu Ogledalo ima dva lica (1996.), nominirana je za Oscara za najbolju sporednu glumicu, njena prva nominacija za Oscara nakon više od 50 godina karijere. Za tu je ulogu već bila osvojila Zlatni globus, ali unatoč očekivanjima Oscar je otišao Juliette Binoche za ulogu u Engleskom pacijentu.

Američka filmska akademija (Academy of Motion Picture Arts and Sciences, AMPAS), na prvom izdanju Governors Awards-a 14. studenoga 2009., dodijelila joj je počasnog Oscara.