'Parazit' je bez ikakve sumnje - film godine!

Južnokorejski film Parazit, satira o ekonomskoj privilegiji i klasnoj razlici Bong Joon-hoa, prvi film je u 92–godišnjoj povijesti koji je osvojio i Oscara za najbolji film i  Oscara za najbolji međunarodni film, a istovremeno je i prvi film na jeziku koji nije engleski koji je osvojio titulu najboljega filma.

Preuzimajući Oscara za najboljeg režisera, Bong je istaknuo svog nominiranog kolegu Martina Scorsesea za koga je rekao da ga je inspirirao dok je studirao kinematografiju s citatom “najosobnije je najkreativnije“.

“Samo biti nominiran je velika čast. Nikad nisam mislio da ću pobijediti. Ako Akademija to dopušta, želio bih nabaviti teksašku motornu pilu, podijeliti trofej Oscar na pet dijelova i podijeliti ih sa svima vama“, rekao je Bong koristeći se referencom na klasik horora iz 1974. godine.

Nema mnogo filmova niti filmskih stvaratelja koji uspijevaju ovoliko uspješno spojiti nekoliko žanrova. "Parazit" je komedija, triler, drama ali i jaka društveno politička satira.

Klasne razlike koje južnokorejski režiser Bong Joon-ho maestralno prikazuje ostavljaju duboke ožiljke.

Sama priča sjajno je složena - detaljno razrađena u svojoj složenosti, pomalo suluda i pretjerana, ali svakako uvjerljiva.

Počinje s obitelji mladog Ki-wooa, koji sa svojom obitelji živi u podrumskom stanu sirotinjske četvrti u Seoulu. Nitko u obitelji nema stalan posao, a Ki-woo i njegova sestra Ki-jeong ne uspijevaju se upisati na fakultet, iako su oboje inteligentni, obrazovani, dobro govore strane jezike te su nadareni u nekim posebnim, ponekad ne sasvim legalnim vještinama.

Obitelj nastoji preživjeti radeći privremene i slabo plaćene poslove, kao što je, primjerice, sastavljanje kartonskih kutija za dostavu pizze, njihovu potragu za poslovima i boljim životom ometa to što često nemaju novca za plaćanje računa pa im isključuju telefone i Wi-Fi, a posebno im je iritantno to što im podrumski prozori gledaju na jednu slijepu uličicu pa im po njima nerijetko mokre pijanci. U jednoj posebno smiješnoj, ali i potresnoj sceni, baš u tu slijepu ulicu stiže kamiončić za zaprašivanje protiv kukaca i nametnika, pa otac predloži da ostave otvorene prozore i tako dobiju besplatnu dezinsekciju, pri čemu se cijela obitelj skoro podavi.

No jednoga dana obitelji u posjet dolazi Ki-wooov prijatelj Min-hyuk, koji odlazi na studij u inozemstvo te Ki-woou želi prepustiti posao držanja instrukcija simpatičnoj srednjoškolki iz bogate obitelji Park. U razgovoru između Ki-wooa i Min-hyuka doznajemo da svi znaju za Ki-woove intelektualne sposobnosti te da se na prestižni korejski fakultet nije uspio upisati unatoč njima i unatoč tome što je časno služio u vojsci, čime je odmah na početku podvučena određena socijalna nepravda i nepokretljivost u južnokorejskom društvu. Ki-woo, međutim, odlazi na razgovor za posao u kuću Parkovih, dobiva posao instruktora mlađahne Da-hye, ali ubrzo shvaća da bi se u kućanstvu Parkovih moglo naći mjesta i za ostale članove njegove obitelji.

Dobar dio prve trećine filma pratimo spletke i smicalice kojima Ki-woo uspijeva zaposliti cijelu svoju obitelj kod Parkovih. Sestru zapošljava kao učiteljicu slikanja, guvernantu i terapeutkinju osebujnog najmlađeg sina Da-songa, obiteljskom šoferu uspije smjestiti otkaz da bi zaposlio svojeg oca Ki-taeka, a svi se zajedno ubrzo rješavaju i obiteljske domaćice, da bi na njezino mjesto došla Ki-woova majka Choong-sook. Parkovi - mladi bogataški yuppijevski par - oslikan u prostodušnoj šminkerici gospođi Park i nadmeno-blaziranom gospodinu Parku - pritom uopće ne slute da su njihovi novi zaposlenici međusobno obiteljski povezani i uglavnom su zadovoljni njihovim angažmanom, osim što - ovo je naročito simbolično i u društvenom i u emotivnom smislu - gospodin Park na svojem novom vozaču uspijeva 'namirisati' nešto što ne može baš točno definirati. Siromaštvo.

Taj prvi, izrazito duhovit i domišljat dio filma, završava jednoga dana kada Parkovi objavljuju da odlaze na kampiranje, a naša se sirotinjska obitelj odlučuje za to vrijeme naseliti u kuću svojih poslodavaca te ondje privremeno uživati u svim njihovim luksuzima. Dok se opijaju i prejedaju te zabavljaju u raskošnoj kući, na vrata im, usred velike kišne oluje, zazvoni otpuštena kućna pomoćnica Moon-kwang, moleći da je puste u kuću jer je 'nešto zaboravila' u podrumu pod kuhinjom. Od tog se trenutka priča ovog filma okreće u sasvim neočekivanom pravcu.

Nećemo dalje. Što manje znate - to će vam biti bolje.

Slično filmovima Alfreda Hitchcocka za kog je Joon-ho rekao da mu je bio inspiracija, Parazit neprimjetno integrira svoj sociopolitički komentar u fenomenalnu priču koja posle malo razmišljanja dobiva sasvim nove slojeve. U ovom filmu prostor ima podjednako važnu ulogu kao dijalog, a posebna igra svjetla parira odličnoj podjeli glumaca, i sve je uvezano toliko dobro da ni ne primjećujete sve dok vas sve u kompletu ne udari u glavu kao malj.

Još jedna stvar zbog koje je Parazit tako veliki je što likovi nisu predstavljeni jednodimenzionalno.

Ni obitelj Kim ni obitelj Park nisu junaci crno bijelog svijeta dobrih i loših. I jedni i drugi su prikazani kao ljudska bića s manama koja pokušavaju preživjeti u surovom svijetu ili su toliko privilegirani da bolno zaboravljaju patnje drugih. Na taj način režiser upire prstom u propuste sustava, a ne pojedinaca.

Kritičari ističu da je teško da ijedan film u posljednjih desetak godina na tako spretan način šalje jaku političku poruku kroz priču o običnim ljudima, nekonvencionalnom i šokantnom pričom.