Neretva u suprotnom toku: Priče o ljudima i rijekama Sergeja Krese

Ništa ne ide po planu, bar ne našem. Ni zamisao, ni agenda, ni ono što sam/smo planirali. Taj intervju trebao je biti aktualan tada, kada se emitirao njegov dokumentarni film o kockarima u Mostaru na AJB DOC Film Festivalu. To je bilo prije mjesec dana, u rujnu. Ali kada ne ide po našem planu, ide po Božjem. Netko to naziva Univerzum. Kako god, ako ne vjerujete onda vam je svejedno ovo što piše, tj. da ne postoji slučajNOst. Ili kako to kažu autori nekih duhovnih knjiga ''Slučaj NO''.

Postoji li slučajnost?

I tako bi ''Slučaj NO''. Intervju sa Sergejom Kresom nismo napravili kad smo zamislili, niti nam je tema više ''toliko aktualna'', a u međuvremenu su se dogodile mnogo ružne i teške stvari za Bosnu i Hercegovinu, kao što su poplave i klizišta u kojima su stradali ljudi. Stradalo je još svašta nešto, ali to je sad manje bitno.

Kako duboko vjerujem da ne postoji slučajNOst u životu, tako vjerujem i da je ovaj razgovor s redateljem i novinarom Sergejom trebao da se desi upravo sada. Nismo se uspjeli sresti uživo a ni obaviti razgovor kako smo prvobitno planirali, ali zato nam je pod prste tipkovnice stigla njegova druga priča. Priča o Neretvi i ljudima koji žive pored nje. Pomislih: ''Priča o Neretvi usred nesretnih dešavanja u Jablanici i Konjicu''. Ok, da vidimo što je to, što redatelj dokumentarnih filmova Sergej Kreso trenutačno radi i ima li kakve poveznice s ovim što se danas događa. Možemo li nešto novo dokučiti, otkriti ili makar naslutiti. Bit će da možemo.

Priča o Neretvi i ljudima koji žive pored nje

Sergej Kreso je naš čovjek koji živi i radi u Nizozemskoj. Uslijed ratnih dešavanja krajem 1993. godine otišao je u ovu zemlju koja ga je svesrdno prigrlila i ponudila mu bolji život u odnosu na kaos koji je vladao tada na ovim prostorima. Nije ni da je sada mnogo bolje, ali kako se to kod nas kaže ''bitno je da ne puca''. O tome što ljudi ''pucaju'' ćemo nekom drugom prilikom.

Nije Kreso samo redatelj dokumentarnih filmova, mnogo je više, a to ćete saznati kroz redove teksta ispod.

Priča nam da se njegov najnoviji projekt zove ''Dark Blue River''.

Radi se o radnom nazivu dokumentarnog filma kojeg je, kako ističe - preuzeo od Maka Dizdara i njegove modre rijeke. U pitanju je film na kojem radi već nekoliko godina i vjeruje da će raditi još toliko. Dakle, još tri godine do finalnog proizvoda, otprilike. Neretva i ljudi pored nje jednostavno zahtijevaju mnogo rada, istraživanja, pripreme, razgovora, snimanja, kadrova, izjava i prije svega nadrealnih svjedočanstava o životu pored nje.

''Sve je počelo prije tri-četiri godine kada sam odlazeći u Hercegovinu sretao i upoznavao ljude koji žive uz Neretvu i jako su vezani za nju. To me fasciniralo i nagnalo da počnem tražiti zajednički nazivnik između tih ljudi. Sretao sam ljude koji žive od ušća do izvora i nije slučajno da govorim 'u obrnutom smjeru'. Taj film želi pričati u obrnutom smjeru vodeći se ka izvoru te predivne rijeke'', kazao nam je Sergej Kreso u razgovoru koji smo vodili kada je on već otputovao u Nizozemsku.

Je li riječ o rijeci, ženi ili nekom božanstvu?

Na svu sreću tehnologija nam je omogućila brojne pogodnosti, tako da ovo nije bio uživo razgovor uz kavu u ugodnom ambijentu, ali je bio razgovor koji nam je odmah otkrio da će njegov film otkriti nadrealne doživljaje Neretve koje možda susrećete samo u knjigama o mitovima.

''Priče tih ljudi nadilaze običnu relaciju između čovjeka i rijeke. Nekada, kad to slušam pomislim je li pričaju o rijeci, o ženi ili o božanstvu. Osim toga moja intimna veza s Neretvom je nešto što je meni izuzetno blisko. Moj otac je Mostarac, obitelj mi je iz Mostara, ja sam rođen u Sarajevu, a živio sam u Doboju ...Kad me pitaju odakle sam, moram cijelu priču ispričati. Vezan sam za sve te gradove, ali Mostar i Neretva u mom životu igraju bitnu ulogu'', istaknuo je redatelj s nizozemskom adresom.

U kontekstu tragičnih događaja koji su pogodili BiH, Sergej ističe kako je sve ''jasnije da Neretva pati zbog odnosa čovjeka prema njoj i ljudi koji žive tu.''

Također, ljudi koji su vezani za ovu rijeku pate, dodaje.

Nadrealna ljubav prema Neretvi i bogata mitologija

''Ljudi koji vam se otvore su nezaboravna iskustva, to su poetične, duboke i dirljive priče. Oni koji će govoriti u filmu, a koje sam snimio do sada jesu različiti. Jedan živi na ušću Neretve i bavi se lovom na jegulje. Jegulja već odavno nema onoliko koliko ih je bilo ranije, ali ta njegova upornost da će nešto dogoditi i da će se jegulje vratiti, je nešto što se može pronaći u knjigama Gabriela Garcie Marqueza. Nadrealna ljubav. Ne znate je li više riječ o nadi ili nadrealnoj ljubavi koja mu ne da da ode odatle'', otkriva nam redatelj poneki detalj iz novog filma o Neretvi i ljudima koji žive pored nje.

Dodaje i da je mitologija oko Neretve nevjerojatno bogata.

''Pronašao sam knjigu koja govori o mitovima koji su vezani za Neretvu i mislio sam da je to iz 18. ili 19. stoljeća. Ali to su priče iz 1990-ih godina ili priče koje se pričaju i danas. Ljudi koji vole Neretvu vjeruju u njezinu moć. Jedan čovjek, pastir koji živi uzvodno blizu izvora Neretve mi je rekao: 'Ako se Neretva naljuti na čovjeka, zna da udari i ne mari nizašto.''', pojašnjava Sergej Kreso.

Napominje da je u tim pričama nevjerojatno ''interesantna granica između realnosti i nadrealnosti, to je na granici poezije.''

''Nekim umjetnicima je potrebno mnogo mašte i fantazije da bi došli do tih priča, a ja kad snimam s ljudima uz Neretvu to je nešto što se od sebe samo nameće'', kaže.

O kockarima u Mostaru i ljudskim sudbinama

Tako mu se prije filma o Neretvi nametnula priča o kockarima u Mostaru. Riječ je o filmu ''Oprosti nam dugove naše'' koji obrađuje problem kladionica i ovisnosti o kocki. U jednom tekstu na koji je naišao, poseban osvrt se ticao kockanja u Mostaru. Odatle je krenula ideja za nastanak filma.

''Mostar nije po ciframa u puno većem problemu nego ostali gradovi. Ali kroz taj tekst pokušalo se dokučiti zašto ima toliki broj ovisnika o kocki u BiH. Ljudi traže brza rješenja, a brzih rješenja u životu nema. Film se bavi ljudskim sudbinama, jer brojevi i faktografija mi nisu u prvom planu, nego sudbine ljudi'', rekao je redatelj koji se prije ovog poziva bavio novinarstvom.

Ističe kako je važno da film bude razumljiv ljudima u svim dijelovima svijeta, jer se radi o univerzalnim pričama.

''Kad me pitaju što želim reći s nekim filmom, moj odgovor je uvijek: 'Ja ne radim film da bi nešto rekao, nego da bi sam došao do nekih odgovora'''.

Švašta se skupi u kulturološki ruksak

Iako sada iskusni redatelj s 10-ak dokumentarnih uradaka iza sebe, Sergej ističe da je zapravo želio biti pisac.

''Ja sam otišao studirati novinarstvo ne zbog toga što sam želio biti novinar, nego pisac. Moji omiljeni pisci su bili i novinari, dakle Marquez, Hemingway, Camus... Novinarstvo mi se dogodilo kao sudbina. Kada sam završio novinarstvo dogodio se rat, tada sam živio i radio u Doboju. Bavio sam se glazbom i moj otac je bio glazbenik i čovjek kad je mlad ne primijeti koliko toga se skupi u njegov kulturološki ruksak''.

Njegovo odlazak u Nizozemsku 1993. godine značio je i pitanje čime će se Sergej baviti u ovoj zemlji cvijeća. Iako je već tada imao pozamašno iskustvo u novinarstvu, jednostavno je došlo do zasićenja bavljenja ovim poslom – te je na upit ljudi koji su se tada bavili njegovim profesionalnim putem u Nizozemskoj rekao kako on ''želi biti stolar''.

''To sad zvuči kao vic. Tada sam ja bio umoran od priča, novinarstva i svega. U svojoj naivnoj pretpostavci sam mislio da stolar dođe ujutro na posao, dobije zadatak da napravi nešto i nitko ga više ništa ne pita tog dana. Sva sreća da je žena koja je tada razgovarala sa mnom i odlučivala o mojoj profesionalnoj sudbini odbila moju ideju'', ispričao nam je nekadašnji novinar a danas kreator dokumentarnih filmova.

'Sergejeva minuta' koja je trajala duže od minute

Nakon što je uspješno završio intenzivni tečaj nizozemskog jezika, dobio je posao na jednoj radio/tv kući. I odlično mu je išlo.

Iako se činilo kao ''nemoguća misija'' da će raditi na nizozemskom jeziku, to za Sergeja ipak nije bilo toliko nemoguće.

''Jednom mi se urednik obratio i kazao kako je primijetio da ljudi sa mnom lako pričaju. Predložio mi je da radim ulične intervjue i dao odriješene ruke da pričam o bilo čemu, o onome što sam ja želio. Meni je to bila super prilika i tada sam shvatio da trebam 'igrati' na svoju autentičnost. Poslije se ta rubrika zvala 'Sergejeva minuta' i kasnije je trajala mnogo duže. To je bila popularna rubrika, ali i uvod u moj rad na dokumentarnim filmovima'', kazao je Kreso koji je odlično plivao u nizozemskim novinarskim vodama.

Prvi dokumentarni film koji je napravio zvao se ''Ulica grafita'' i prikazan je na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine. Poslije toga došao je film ''Jack, Balkan i ja'' i onda su se nizali jedan za drugim.

''Prva tri filma sam na neki svoj način slučajno ili ne, posvetio događanjima u ratu. Sva tri lika su glazbenici i filmovi su na neki način vezani za ratna događanja. Nesvjesno sam ispričao tu svoju priču, odnosno moj odnos prema ratu'', rekao je Kreso napominjući da je bavljenje glazbom jedan od bitnijih segmenata u njegovom životu.

Šarm kaosa na istoku i sređenost života na zapadu

Vraćajući se u godine kada je stigao u Nizozemsku, sjeća se da je ''došao iz najvećeg kaosa rata u jednu od najsređenijih zemlju. ''

Gledajući sada, iz ove perspektive i s distance od nekoliko desetljeća zaključuje:

''Ima šarma u jednom i u drugom. Ljudima iz BiH je dopadljiva organiziranost i sređenost života na zapadu. S druge strane Balkan ima šarm zbog tog kaosa, nereda, nepredvidivosti i divljini u najljepšem smislu. Razuzdana mahnitost i ogromna doza emocije zapadu je jako šarmantno. Mislim da se tu zapad i istok vječito privlače i na neki način odbijaju.''

Dok čekamo novi film, neku novu priču koja teče kao Neretva u poeziji ljudi koji žive pored nje – dajem sebi u zadatak da više promislim o šarmu kaosa na ovim prostorima ali i emotivnom rasipanju na pomisao o sređenosti zapada.