Navršilo se 35 godina od smrti legendarnog glumca Yula Brynnera

Navršilo se 35 godina od smrti glumca koji je srušio most u čuvenom partizanskom filmu "Bitka na Neretvi".

Yul Brynner je tom ulogom (miner Vlado) zauvijek ostao u svejćanju mnogobrojne jugoslavenske publike koja je taj film gledala iz godine u godinu za vrijeme vladavine Maršala Tita, ali i nakon toga.

Brynner zasigurno spada u najprepoznatljivije glumačke ikone 20. stoljeća, ponajprije zbog svoje specifične pojave, obrijane glave koja mu je postala zaštitnim znakom, te niza neobičnih uloga i jednako zanimljivoj, vrlo živopisnoj biografiji.

I sam romskog porijekla, bio je među aktivnijim slavnim osobama u međunarodnom pokretu Roma, u više je navrata javno isticao svoje romsko podrijetlo.

Imenovan je počasnim predsjednikom Međunarodne unije Roma (IRU) i tu je titulu zadržao sve do svoje smrti 1985. godine. Godine 1978., zajedno s Ronaldom Leejem, Ianom Hancockom i Johnom Teneom, podnio je peticiju UN-u koja je pridonijela da se Međunarodnoj uniji Roma (IRU) prizna status NGO-a.

Sama Brynnerova biografija predstavlja pravi mali izazov, s obzirom da se često javljaju različiti podaci. Tako možemo naići na nekoliko različitih godina njegova rođenja, no najčešće stoji da je rođen 1920. u Vladivostoku (11. srpnja 1920.) na krajnjem istoku Rusije. Za mjesto rođenja ponekad se nudi i otok Sahalin.

Rođen kao Yuliy Borisovich Briner u dobrostojećoj obitelji, oca rusko-švicarskog inženjera i majke glumice i pjevačice iz ruske doktorske obitelji, nakon očeva napuštanja obitelji dio vrlo ranog djetinjstva proživio je s majkom i sestrom u kineskom Harbinu.

Nastavio se kasnije školovati u Parizu gdje se obitelj nastanila 1930-ih preselivši se u strahu od mogućnosti kinesko-japanskog rata, piše portal romi.hr.

U Francuskoj je zapustio školu kako bi postao glazbenikom, pjevajući i svirajući s ruskim Romima po pariškim klubovima. Zaposlio se u kazalištu Mathurins postavši artistom na trapezu u slavnoj cirkuskoj skupini Cirque d'Hiver, no još kao tinejdžer prekida s cirkusom zbog ozljede leđa i pridružuje se repertoarnoj kazališnoj skupini.

Europu napušta 1940. godine otputovavši k sestri, profesionalnoj pjevačici, u New York i započinje život u SAD-u. Već sljedeće godine na poziv poznatoga glumca i dramaturga Mihaila Čehova (nećaka još slavnijeg pisca Antona Čehova) postaje dijelom njegove kazališne skupine.

U 1940-ima živi uglavnom u New Yorku, glumeći u kazalištu i radeći za televizijsku kuću CBS, a tijekom rata bio je zaposlen kao radijski spiker na francuskom jeziku u vladinu Uredu za ratno informiranje. Osim na materinskome ruskom, Brynner je tečno govorio francuski i engleski.

Filmski glumački debi odradio je odglumivši krijumčara u filmu Port of New York (Njujorška luka, L. Benedek, 1949.). Prijelomnu ulogu karijere dobio je u kazalištu dvije godine poslije kada, preporučen zbog prijašnje uloge Kineza u Lute song (Pjesma lutnje), utjelovljuje pompozno-senzibilnoga sijamskoga kralja Mongkuta u brodvejskom hit-mjuziklu The King and I (Kralj i ja) i za to dobiva najznačajniju američku kazališnu nagradu Tony 1951. godine, zapisano je također na portalu romi.hr.

Ulogu sijamskoga kralja na kazališnoj sceni odigrao je ukupno impresivnih 4625 puta! Za ulogu je redovito brijao glavu po čemu je postao prepoznatljiv, a i zanimljivo je da je zbog snažnoga Brynnerova glumačkog doprinosa već na probama početni tekst prerađen kako bi uloga kralja dobila veće značenje.

Nakon što je mjuzikl prenesen na filmsko platno, za istu je ulogu 1957. zaslužio i najprestižniju filmsku nagradu, Oscar.

U sljedećih dvadesetak godina glumi u oko četrdeset filmova, a uloge koje je igrao, zahvaljujući svome izgledu i Amerikancima neodredivu naglasku, mogu se shvatiti kao uglavnom „egzotične“.

Iste 1956. godine kad je snimljena filmska verzija Kralj i ja, Brynner je glumio u još dva „epska“ filma: biblijskome megahitu The Ten Commandments (Deset zapovijedi, Cecile B. DeMille, 1956.) u ulozi egipatskog faraona Ramzesa te romantičnoj drami Anastazija (A. Litvak, 1956.) glumeći ruskog prebjega u Parizu, s Ingrid Bergmann u naslovnoj ulozi.

Izniman je raspon njegovih različitih filmskih likova: od, primjerice, heroja američkoga Divljeg zapada u The Magnificent Seven (Sedmorica veličanstvenih, J. Sturges, 1960.), jugoslavenskog partizana Vlade u Bitki na Neretvi (V. Bulajić, 1969.) do robota „s greškom“ u futurističkom vesternu Westworld (Stari Divlji zapad, M. Crichton, 1973.) koji se autoreferirao na njegovu kaubojsku ulogu upravo u Sedmorici veličanstvenih.

Brynner je, među mnogim ulogama, kameleonsko-filmski portretirao indijanske, arapske, japanske, meksičke, europske, američke i druge likove raznih podrijetla sa svih kontinenata, zahvaljujući svojoj, prema holivudskoj vizuri, „egzotičnoj“ filmskoj osobi.

Nakon što se holivudski mainstream 1970-ih okreće od snimanja skupih spektakala više prema autorskom i nezavisnom filmu, Brynnerova filmska pojava blijedi i on se 1977. ponovno vraća kazalištu i svojim prvim velikim uspjesima u oživljenome brodvejskom mjuziklu Kralj i ja u kojem nastupa do smrti 10. listopada 1985. godine (Manhattan, New York), kada umire od posljedica raka pluća, bilježi portal romi.hr.

Valja spomenuti i Brynnerovo bavljenje glazbom. Najpoznatiji filmski ćelavac svirao je romsku glazbu u svojoj mladosti provedenoj u Francuskoj, a godine 1967. s romskim glazbenikom Alioshom Dimitrievitchem objavio je album The Gypsy and I: Yul Brynner Sings Gypsy Songs.

Ostao je upamćen kao vrlo neobična filmska zvijezda, čiji je filmski karakter bio prepoznatljiv po „vaganju“ distanciranosti i strastvenosti; staloženoga kretanja, prodornih pogleda i nenadanih emotivnih izljeva. Njegove često citirane riječi dobro sažimaju životni mu moto: „Rođeni smo sami, živimo sami, umiremo sami. Sve između je dar.“