Koncentriši se, baba: Pročitajte zabranjenu kritiku filma Pjera Žalice
Kritika na film redatelja Pjera Žalice “Koncentriši se, baba” autora Mirze Skenderagića ne nalazi se ni na početnoj stranici Omladinskog programa BHRT-a.
Urednik-producent i voditelj Odnosa s javnošću ovog javnog servisa, Seid Masnica, u pisanoj izjavi za Mediacentar Sarajevo nakon što je tekst povučen, pojašnjava kako se radi o proceduralnim propustima.
“Spomenuta kritika je na portalu objavljena mimo kompletnog plana praćenja festivala, bez konsultacije s bilo kojim urednikom iz tima koji je zadužen za program praćenja SFF-a. Zbog činjenice da nikome od urednika nije najavljen spomenuti tekst/kritika, te samim tim nisu ispoštovane procedure oko objavljivanja sadržaja na portalu www.op.bhrt.ba, tekst/kritika je povučena iz sadržaja portala”, poručio je Masnica.
“Koncentriši se, baba” je film koji je otvorio ovogodišnji Sarajevo film festival, a kritička zapažanja Skenderagića, diplomiranog novinara i dramaturga, uklonjena je nedugo nakon što je i objavljena, što je u dijelu javnosti izazvalo kritike, sumnje i optužbe da se radi o cenzuri teksta koji daje drugačiji pogled na film bh. redatelja, inače profesora na predmetima Režija i Scenarij za producente na Akademiji.
Uposlenik BH Radija 1 i filmski kritičar koji piše za rubriku Omladinskog programa “Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića”, o uklanjanju i mogućim problemima koje je izazvala kritika na Žalicin film, za Mediacentar Sarajevo nije želio komentirati.
U međuvremenu, tekst je objavio portal Slobodna Bosna.
U izjavi za Mediacentar Sarajevo Pjer Žalica kaže kako nije upoznat s tim da je tekst Mirze Skenderagića uopće objavljen niti povučen, i da ne može komentarisati o tome, ali da principijelno podržava novinarsku slobodu. Dodaje kako mu je drago da jedan od najboljih studenata ASU piše o filmu.
“Meni je drago da Mirza piše, personalno, to o mom filmu mi je svejedno. Kad ste rekli Mirza Skenderagić, meni je drago da on piše, šta god, da je aktivan, da radi. A predugo sam u ovome, znam živjeti i sa dobrim i lošim kritikama. Ne bavim se tim”, kaže Žalica.
„Dvadeset i šesto izdanje Sarajevo Film Festivala, započelo je ostvarenjem Pjera Žalica, Koncentriši se, baba, dramedijom kojom se ovaj reditelj vraća dugometražnom igranom filmu nakon šesnaest godina pauze. Ipak, zbog mnoštva nedostataka, kreativne i produkcijske prirode, ovaj naslov nije u rangu prethodnih Žalicinih ostvarenja, i zapravo će staviti veliki znak pitanja na postojanje njegovog rediteljskog autorstva, koje je donekle uspio uspostaviti u naslovima Gori vatra (2003) i Kod amidže Idriza (2004).
Iako je u produkciju filma bio uključen i direktor Sarajevo Film Festivala, Mirsad Purivatra, zbog čega film Koncentriši se, baba, možda i nije mogao biti uvršten u Takmičarski program, on to svakako nije niti zaslužio, jer, zaista, ne samo da ne slijedi sve brže tokove evropskog i svjetskog filma, nego se otvoreno zadovoljava 'lokalnim' te čak i prisvaja pravila i zakonitosti neartističke televizijske forme.
Dakle, u odnosu na naslov Gori vatra u kojem Pjer Žalica kao svoju centralnu autorsku odrednicu, prezentuje pojmove samobalkanizacije, autostereotipizacije kako bi potvrdio sliku koju Zapad ima 'o nama', ali i istu osvijestio i (samo)ironizirao, te radikalni i politički nekorektni humor koji upotpunjuje jarkim bojama i narodnjački melodičnom muzičkom podlogom, ili za razliku od ostvarenja Kod amidže Idriza u kojem ovaj reditelj stilski ide korak dalje te filmski prostor identifikacije bosanskog čovjeka uspostavlja formom (sporim ritmom, pastelnim ambijentom, narodnom nošnjom, autohtonim scenografskim detaljima), u filmu Koncentriši se, baba, on ostaje na površini historijsko-društveno-političkog oživljavanja jedne države i jedne 'babe' pred samu smrt.
Narativ ovoga filma, Žalica započinje u Sarajevu, u aprilu 1992. godine, na samrtničkoj postelji stare majke koju igra 90-godišnja Mira Banjac i pred sami rat u Bosni i Hercegovini. Dok, s jedne strane, sve izvjesnija smrt starice prisilno okuplja porodicu rasutu po Balkanu, s druge, konačna smrt Jugoslavije i početak oružanih sukoba, porodično okupljanje usporava i komplikuje.
Ipak, nakon što porodični doktor (Izudin Bajrović) kaže 'dabogda', najavljena smrt majke, ovu neobičnu balkansku porodicu, ipak okuplja u Sarajevu: tri sestre, Kiku (Jasna Žalica) udatu sa Bosanca Muhameda (Emir Hadžihafizbegović), Hrvaticu Mašu (Alma Prica) koja je sa svojom kćerkom Jucom (Jadranka Đokić) već stigla iz Zagreba, Suzanu (Dženita Imamović) udatu za Crnogorca Baneta (Branimir Popović) te brata Dadu (Admir Glamočak) koji dolazi zajedno sa svojom suprugom Sekom (Vedrana Božinović), dok drugi brat Braco nikada neće uspjeti stići iz Italije.
Iako je, otpočetka jasno da odnosi u porodici ne funkcionišu najbolje te da osim prostornih postoji i duhovna udaljenost među njima, zaplet donosi scena u kojoj baba u bunilu, svoju unuku Jucu zamijeni sa kćerkom Suzanom, i kaže joj da spali papire u podrumu, 'ispod brke'.
Kako će se u uskoro saznati, brko je bista njihovog oca, priznatog umjetnika i bivšeg političkog zatvorenika, dok su papiri koje treba zapaliti, testament.
Ipak, iako bi od ovoga trenutka narativ filma trebao barem dobiti drugačije ozračje, ono svojstveno psihološkom trileru, postati, dakle, znatno brži, napetiji, neizvjesniji, uprkos tome što je riječ o komediji, scenarist i reditelj, nastavlja njegov krajnje nedinamični razvoj, što popunjava besmislenim razgovorima 'o jajnicima', Muhamedovom 'čuđenju', 'komičnim' scenama bez razloga, kao što je npr. ona u kojoj Muhamed, Maša i Kika nisu u stanju ispravno izdiktirati telefonski broj centrali.
Probleme sa ritmom razvoja narativa, ovaj film pokazuje od samog početka, što je primijetno i u montaži scena, koja u jednom linearnom toku, iste glumce 'prebacuje' iz prostora u prostor, što je pogubno za filmove koji barem prividno pokušavaju zadržati jedinstvo mjesta i vremena.
Tako npr. nakon telefonskog razgovora u hodniku, Muhameda, Mašu i Kiku, reditelj prebacuje u dnevni boravak, gdje Kika, nakon Muhamedovog: 'Prekide mi vezu', odgovori, kako on ženu iz centrale 'zove deveti put', što svakako ukazuje na određeni protok vremena, iako se ovakvim spajanjem scena stiče dojam da su oni upravo završili prvi telefonski razgovor.
Ipak, jasno je da se ovdje ne radi o propustima u montaži, trenutno najkreativnijeg bosanskohercegovačkog montažera Redžinalda Šimeka, već je jednostavno riječ o scenarističkim 'rupama“'koje do izražaja posebno dolaze u filmovima koji su ograničeni jednim prostorom i jednim sižejnim ciljem, te u kojima kronotop (odnos vremena i prostora) uvjetuje odvijanje radnje, a ne obratno.
Nadalje, kako je kretanje likova uvjetovano jednim prostorom, u ovakvim filmovima, dijalog postaje osnovnim dinamičkim sredstvom te kao takav, on vapi za prostornom i fizičkom nepromijenjenošću, odnosno dugim scenama u kojima bi se oslikavala društvena, politička, kulturološka, filozofska slika društva i vremena u kojima oni žive.
Ipak, Žalica u svome filmu koristi kratke kadrove i scene u kojima ne ostavlja mnogo prostora niti za razvoj života jedne porodice kao mikrokosmosa, niti za sam prikaz likova i izgradnju njihovih međusobnih odnosa.
Također, ono što jeste promjena u načinu snimanja Žalicinih filmova, jeste drhtajuća kamera koja se po pravilu koristi u društveno-angažovanim ili psihološki kranje intimnim filmovima, recimo savremene rumunske kinematografije, a koja bi trebala dati još veći privid dokumentarnosti i realnosti događanja.
Međutim, u ovakvom ostvarenju, ovaj način snimanja je suvišan, s obzirom da su kretnje likova svedene na minimum, da oni ni od čega ne bježe unutar svojih psiholoških odaja, da se njihovo tjelesno, a i duhovno umiranje ne razvija na svojevrsnom putovanju gradom, kao u ostvarenju Smrti gospodina Lazarescua (2005). Jer to je rumunski film i to je 'stvarnost'. Žalicin humor to nije.
Dok likovi, s jedne strane gotovo ostaju na razini 'tipa' te se svode na 'sociopsihološke obrasce jedne pojednostavljene sheme lakih životnih situacija', njihove odnose Žalica gradi samo uz pomoć humora i komičkih situacija u koje ih smiješta, a iz kojih se, ponovno, o samim likovima ne saznaje ništa novo.
'Šta ima u Crnu Goru?', upita Kika Suzanu tokom telefonskog razgovora. 'Ne znaš jel` crnja ili gora', odgovori Suza i nastavi: 'Kod vas?'. 'Mi se otcijepili', uzvrati Kika i obje prasnu u smijeh, a Suza zaključi: 'E jesi luda.' Tek na kraju razgovora, nakon što Suzana kaže Kiki da je ponovno nazove kasnije te prekine vezu, gledatelj može naslutiti neriješene probleme u odnosu između dvije sestre, međutim, sami likovi ostanu na razini svojih šala.
Tako je lik Dade uspostavljen kao lik uplašenog 'dobrice', Muhamed je naivni 'veseljak' Bosanac, Maša je lukava Hrvatica, Bane je lijeni mačo Crnogorac, Kika je mahalska 'kraljica drame' itd, i ove njihove karakteristike se gotovo ne mijenjaju do kraja filma, što prema Patriceu Pavisu i jeste definicija za dramski 'tip'.
Konačnu 'sliku' porodice kao mikro Jugoslavije, reditelj zaokružuje uz pomoć lika dezertera, Novopazarca (Dino Sarija), koji je kreiran posredstvom jezičke i govorne stereotipizacije, što jeste u osnovi spomenute Žalicine samobalkanizacije koju on prvenstveno ostvaruje posredstvom humora, jer, čini se, da je na prostorima bivše države već dovoljno smiješan sam jezik, odnosno govor onog drugog.
Jedini lik kojemu je reditelj dao određene odlike karaktera i koji se ne može 'ukalupiti' u jednu tipsku sliku, jeste unuka Juca koja, u cijelom filmu izgovara samo jednu šalu, i to na račun vlastitog nosa, što opet predstavlja nedosljednost u izgradnji likova, a koja, odlučivši da želi postati časna sestra, jedina vodi individualnu, unutrašnju, borbu.
Djelovanje gotovo svih ostalih likova, je u manjoj ili većoj mjeri, zasnovano samo na tzv. 'kontriranju', i naravno hladnom ratu za kuću koja ostaje nakon smrti njene sadašnje vlasnice. Iako je krajnje jasna rediteljeva metaforička, pa i simbolistička poveznica između umiranja zle majke čiju ostavštinu njene kćerke i sinovi međusobno rasparčavaju i raspada Jugoslavije koju također, komadaju, njene sinovi i kćeri, ipak, nije najjasnija njena poenta, njena filmska ideja.
Da li to znači da je Jugoslavija, također, zla majka koja je među svojim, sinovima i kćerkama ostavila samo mržnju, koja je izrodila i odgojila 'šljam', jer u slučaju njene smrti, neće nastati mir, kako Kika poviče na kraju, obraćajući se majci: 'skoncentiši se, baba i umri više, dok se nismo svi poklali!!!', nego će započeti rat. U konačnici, iako se u ovome naslovu, sadržajno i tematski može osjetiti utjecaj Slobodana Šijana i njegovog stilizovanog remek-djela crnog-humora i Ealing-komedije, Maratonci trče počasni krug (1982), film Koncentriši se, baba je, nažalost, stilom i tehničkim specifikacijama, mnogo bliže regionalnom savremenom humorističkom televizijskom stvaralaštvu.
Jer, stiče se dojam da je Žalicino novo ostvarenje ostalo zatočeno u procjepu oskudnih produkcijskih okolnosti, neusklađenosti sadržaja i stila, te u apsolutnoj praznini na području autorske ideosfere, osnovog i početnog razloga za stvaranje jednog umjetničkog djela, što se primijeti i u samom naslovu koji ni na koji način ne upućuje na ideju filma.
Dok izrazito oštri humor u ostvarenju Gori vatra u mnogome pomaže u stvaranju apsurdne političke slike stvarnosti ('Treba mi Srba.'), dok se u Amidži Idrizu puls bosanske mahale skriva u tepsiji kadaifa, u dimijama, kućnim papučama, komšiluku i njegovim zakonima, u ostvarenju Koncentiši se, baba, humor je ostao na razini banalnog, te se jednom izrečene šale čak i ponavljaju ('Ne znaš jel` crnja ili gora'), a reditelj, nažalost nije uspio niti u oživljavanju presudnog historijsko-političko-kulturološkog trenutka u životu Sarajeva, niti u dokumentovanju istog, obzirom da se razlika između Žalicinog Sarajeva iz 1992. godine i Sarajeva danas, teško može uočiti.
Jednako kao i Gori vatra, a i Amidža Idriz, tako i Koncentiši se, baba, završava radikalno optimistično, što je možda u ovome ostvarenju jedini preostali autorski zaštitni znak Pjera Žalice. 'Ma ljudi, biće to sve u redu', kaže Muhamed, na kraju, iz offa, nakon što granata pogodi kuću za koju se porodica otima, što iz perspektive jednog Sarajlije koji vjeruje Yutelu, i nije posebno ironično“.
