Karmen Obrdalj: Mostar me u mnogočemu oblikovao
Karmen Obrdalj mlada je redateljica i scenaristica rođena u Splitu, ali je većinu dosadašnjeg života provela u Mostaru za koji je i dalje jako vezana.
Diplomirala je režiju na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Karmen je autorica višestruko nagrađivanih filmova, predstava i muzičkih spotova. Njen prvi dokumentarni film Zašto mama vazda plače? prikazan je na više od pedeset festivala osvojivši trinaest nagrada, a kratki igrani film Kad jutro svane premijeru je imao u takmičarskom programu Sarajevo film festivala 2021. godine. Režirala je i kazališnu predstavu Perzeide, nagrađenu na Kazališnim igrama u Jajcu 2023. godine.
U svom radu bavi se temama slobode, sjećanja, traume, odrastanja, međuljudskih odnosa i generacijskih problema. Na posljednjem Sarajevo film festivalu premijerno je prikazan njen novi kratki igrani film Metak u pušći, a nedavno je izašao i novi spot grupe Zoster, ukupno treći koji je ova mlada umjetnica režirala za ovaj bend.
Budući da je lično poznajem, uvjeren u njenu radnu etiku, odgovornost, energiju, pristup i ljubav prema ljudima i poslu, siguran sam da će uvod u naš sljedeći intervju koji ćemo, ako sile dopuste, uraditi za nekoliko godina biti mnogo kraći jer će njeno ime postati općepoznato u svijetu filmske umjetnosti. Zato, da ne smaram dalje, krenimo s razgovorom. Ćao Karmen, kako si...
Bljesak.info: ... i kako prođe ljeto?
OBRDALJ: Ćao, Mili, dobro sam! Nadam se da si i ti. Ljeto je prošlo u pisanju i u moru. Baš sam zadovoljna ovim ljetom, ne sjećam se boljeg.
Bljesak.info: Nedavno je tvoj treći film Metak u pušci neplanirano imao premijeru na SFF-u. Premijera je trebala biti na Bašta Festu u Bajinoj Bašti, ali je festival odgođen zbog dešavanja u Srbiji. Da li si zadovoljna filmom koji je ustvari tvoj magistarski rad?
OBRDALJ: Da, imali smo premijeru u Sarajevu, ali prvobitno je trebala biti u Bajinoj Bašti. Baš sam se radovala festivalu, ali su mi javili da će ipak morati odgoditi festival zbog situacije u Srbiji. Prije samog festivala razmišljala sam o tome kako su organizatori hrabri i koliko je teško organizirati filmski festival u tim okolnostima. Nažalost, spriječeni su, ali festival bi se svakako trebao održati u drugom terminu. Svima držim fige da se održi.
Što se tiče filma, naravno da nikada ne možeš biti potpuno zadovoljan, uvijek ostane osjećaj da je moglo drugačije ili bolje, ali zapravo sam sretna i ponosna na to što smo napravili. Volim taj film i vezana sam za njega, jer iza svega stoji veliki trud, rad i emocija. To mi daje priliku da učim i napredujem, ali i podsjeća me zašto volim raditi filmove i zašto želim da ih stvaram.
Bljesak.info: Tvoje biće, pojava, znanje, obrazovanje... čini mi se puno su veći poklon svima oko tebe nego tebi samoj. Kako si se stvorila baš ovdje, u Mostaru, i odakle te sad u Zagrebu?
OBRDALJ: Ja to ne vidim na taj način, ali hvala ti. Nekako se naizgled slučajno zadesilo da sam odrastala ovdje, ali u životu, kao i na filmu, ipak ništa nije slučajno. Niz događaja doveo je moje roditelje u Mostar i presretna sam što sam imala priliku živjeti ovdje. Ovaj šaroliki grad me u mnogočemu oblikovao.
Tokom studiranja živjela sam i u Banjoj Luci i Beogradu, a sada živim u Zagrebu – zahvalna sam na svim tim gradovima jer ih sve doživljavam kao dom i svi su mi dali nešto drugo. U Zagreb sam otišla prošle godine da radim na seriji i pečem zanat, a sada sam tamo spremna za neke nove izazove. Gledam što mi taj grad može pružiti, a i ja, nadam se, njemu.
Bljesak.info: Nedavno si radila na sitkomu Kumovi. Kakvo iskustvo si stekla i da li bi nekad voljela napisati i režirati sitkom?
OBRDALJ: To iskustvo mi je donijelo novu perspektivu. Tamo sam radila kao vođa snimanja. Kada radite u tom sektoru, imate uvid u sve kotačiće procesa, što je za mene kao redateljicu jako bitno. Taj rad mi je osvijetlio kako ostali ljudi funkcioniraju na setu, kako se osjećaju, koji su njihovi problemi. Taj uvid mi pruža priliku da bolje radim ono što radim. Trenutno ne razmišljam o sitkomu, ne uzbuđuje me pomisao na to sada, ali možda nekad, tko zna.
Bljesak.info: Na čemu trenutno radiš?
OBRDALJ: Trenutno radim na nekoliko projekata, jednom u Beogradu, jednom u Mostaru i jednom u Banjoj Luci, o kojima još ništa ne mogu govoriti.
Bljesak.info: Jučer je izašao spot za novi singl Samo reci ne grupe Zoster. Spotovi koje si radila za Zoster bendu su dali potpuno novu estetiku. Da li nastavljate suradnju i koliko je Zoster zapravo veliki bend?
OBRDALJ: Presretna sam zbog te suradnje. Povjerenje koje imamo međusobno za mene je neprocjenjivo, to je jedna posebna konekcija. Nastavljamo suradnju definitivno, mislim da će to biti životna suradnja. Sama činjenica da sam od malih nogu slušala Zoster, a da sada stvaramo zajedno, potpuno mi je suluda. Mario i čitav bend me jako inspiriraju, i kao umjetnici i kao ljudi. Mislim da o veličini benda ne trebam ni govoriti, ona je očita. A vjerujem i da najbolje za Zoster tek dolazi.
Bljesak.info: Imaš li najdraže mjesto u Mostaru i da li ga nekad planiraš pretvoriti u scenografiju za film?
OBRDALJ: Imam ih puno. Često, dok sam u Mostaru, recimo kad sam na Bijelom Brijegu, zamišljam da sam u nekom ghetto filmu s rep muzikom. Iako Bijeli Brijeg uopće nije ghetto, niti mislim da takvo mjesto u Mostaru postoji, ja ga zamišljam tako. Stalno čekam da se otvori neka prilika s nekom muzičarkom/muzičarom da tu snimamo spot. Imam čitavu galeriju košarkaških obruča, kontejnera, grafita, napuštenih trafika.
Onda Partizansko groblje. Veliki sam fan Bogdana Bogdanovića, i sam kulturološki aspekt tog mjesta me fascinira. Svi mostovi Mostara su mi predivni. Željeznica. Posebno mjesto u mom srcu ima periferija Mostara, Bišće Polje, gdje opet zamišljam neki film u stilu Andree Arnold ili neki road movie, pa se često tamo provozam slušajući neku on the road glazbu. Mogla bih ovako do sutra jer me prostori baš inspiriraju.
Bljesak.info: Pored Spring Breakersa daj nam još neku preporuku za gledanje, a ja ću, evo, da preporučim dva domaća filma: Zašto mama vazda plače? i Kad jutro svane.
OBRDALJ: Jedan film koji me u poslijednje vrijeme oduševio je Perfect Days od Wima Wandersa. Ono što taj film jest doslovno je izrečeno u naslovu – Savršeni dani. Ne znam kada je netko tako predivno prikazao svakodnevnicu i ljepotu ovog života i čak ću reći, vratio dostojanstvo ljudima. U svijetu koji se toliko ubrzao taj me film uči da stanem i uživam u šolji kave i pticama na grani.
Bljesak.info: U što se još, osim posmatranja muškarca kako slatko jede, može zaljubiti jedna žena poput tebe?
OBRDALJ: U humor, inteligenciju, strast prema svom životnom pozivu i ljubav prema drugim bićima i životu.
Bljesak.info: Jednom prilikom si mi rekla da Bob Dylan u tvojoj glavi i sad ima 25 godina. Tko je ili što još zamrznuto u tvojoj mašti?
OBRDALJ: Previše ljudi, mjesta i stvari. Trenutno mi je u glavi 0/24 Addison Rea. Jako sam sretna što živim u dobu kada ona stvara, jer slušati pop glazbu današnjice, a pritom da ti se sviđa, mislim da je jedan neprocjenjiv osjećaj.
Grace Jones, Erykah Badu, David Lynch i njegov Double R Diner, Ibiza 80-ih, Amerika 60-ih – sve neke stvari koje nisam doživjela, ali one su u mojoj glavi baš onakve kakve treba da budu. Obožavam maštati, mislim da se bavim poslom kojim se bavim upravo zbog toga.
Bljesak.info: Najpodcjenjeniji filmski umjetnik svih vremena je...?
OBRDALJ: Apsolutno Harmony Korine. Ne prestajem govoriti o tome i mislim da sam već svima dosadila s ovom temom, ali imam osjećaj da je sada neshvaćen i da će ljudi za pedeset godina tek shvatiti njegovu veličinu.
Bljesak.info: I za kraj, reci nam nešto o najtalentovanijoj mladoj glumici za koju još nismo čuli ali ćemo uskoro.
OBRDALJ: Imam dvije pretalentirane (i radišne) glumice koje moram spomenuti, moje muze: Aleksandra Plahin i Dana Poletan. To su dvije mlade glumice s kojima sam surađivala u Banjoj Luci. Aleksandra ima nevjerojatnu kvalitetu prisustva u kadru – ne možeš skinuti pogled s nje, potpuno sam fascinirana njenom prisutnošću. Mislim da se to jako rijetko viđa. Dana ima neku vrstu energije koja je potpuno nevjerojatna i prirodna, kao neka renesansna žena: igra, pjeva, jaše, roni. Obožavam kad radimo skupa. Baš volim raditi s mladim glumicama, ni s kim ne osjećam takvu vrstu konekcije. Naravno, na to utječu i godine i pol, ali ta energija koja se stvori kada radimo zajedno je neponovljiva. To je miks međusobnog razumijevanja, solidarnosti, radoznalosti i entuzijazma.
BONUS VIDEO:
