Crna komedija o Staljinovom teroru
Nacionalizam i staljinizam nisu baš teme o kojima bi se mogle snimati komedije. Pa ipak se do sada na to odvažilo tu i tamo nekoliko filmskih umjetnika.
Charlie Chaplin ("Veliki diktator") i Ernst Lubitsch ("Biti ili ne biti"), a kasnije i Mel Brooks ("Proljeće za Hitlera") i Roberto Benigni ("Život je lijep"). Svi oni su uspjeli ovu tešku tematiku obraditi na komičan način i time odaslati svoju poruku: poruku ljudskosti, ali i otpora režimu.
Sada se na taj pothvat odvažio i njemački redatelj Leander Haußmann s filmom "Hotel Lux".
I on je svjestan rizika u koji se upustio: "Događaji koje neposredno povezujemo sa sudbinom 20 milijuna žrtava su drame i time krajnje nepogodni za komedije." Unatoč tome, Haußmann u svom filmu šalje u Moskvu dva komičara koji žive u Berlinu 30-ih godina prošlog stoljeća.
Radnja se odigrava u poznatom moskovskom hotelu Lux u kojem su se okupljali progonjeni komunisti iz cijelog svijeta. No hotel je istovremeno i kobna zamka za sve one koji se zamjere Staljinovom režimu.
Taj film se neće svidjeti svakome. Mnogi gledatelji će biti osupnuti zbog viceva na račun povijesnih zločina, ubojstava i mučenja. Pa ipak, Haußmann i njegov tim su uspjeli snimiti apsurdnu komediju.
Redatelj pri tome koristi komične elemente kako bi gledatelje zainteresirao za ozbiljnu tematiku: "Mi ne proizvodimo obične viceve, nego pokazujemo jedan lik koji je u bijegu i odjednom se nađe u labirintu zbunjujućih događaja. Mnogo toga što se dogodilo u hotelu Lux je apsurdno i slijedi neki nelogični sustav iz kojeg pak nastaje komika."
I stvarno: film funkcionira na obje razine. Smiješne scene smjenjuju se s onima u kojima gledatelju zastaje smijeh u grlu. Haußmannov "Hotel Lux" i te kako oslikava sve strahote tog poznatog hotela i zatvora u jednom.
Austrijska komunistica Ruth von Mayenburg je stvarno živjela nekoliko godina u Luxu.
Ona priča: "Nije postojala knjiga gostiju. Nijedan popis mrtvih ne daje informaciju o tome tko je ondje u to doba živio. Kod pridošlica je većinom u putovnici stajalo lažno ime koje se pak nije poklapalo s partijskim pseudonimima." Film se poigrava upravo s tim stalnim promjenama identiteta.
