Bio je definicija latino ljubavnika i jedna od prvih ikona Hollywooda

Rudolph Valentino (pravo ime Rodolfo Alfonso Guglielmi), američki glumac talijanskog podrijetla, umro je u New Yorku na današnji dan prije 95 godina, 23. kolovoza 1926.

Njegova smrt u dobi od 31 godine izazvala je dotada nezapamćenu masovnu histeriju među obožavateljicama, pretvorivši ga u jednu od prvih ikona Hollywooda.

Rođen je u mjestu Castellaneta, Italija, 6. svibnja 1895., a SAD-u je živio od 1913.

Bio je plesač, a na filmu se počinje pojavljivati od 1918.

Proslavio se kao romantični protagonist u ratnoj melodrami Četiri jahača Apokalipse (The Four Horsemen of the Apocalypse, 1921) Rexa Ingrama te je postao prvi i najpopularniji predstavnik tipa latinskoga ljubavnika, najčešće u ulogama egzotičnih nezapadnjaka: Šeik (The Sheik, 1921) Georgea Melforda, Dama s kamelijama (Camille, 1921) Raya Smalwooda, Krv i pijesak (Blood and Sand, 1922) Freda Nibloa, Orao (The Eagle, 1925) C. Browna, Šeikov sin (The Son of the Sheik, 1926) Georgea Fitzmauricea.

Umro je iznenada od perforacije čira, na vrhuncu karijere.

U SAD-u je ovaj glumac bio predmet obožavanja, ali i otvorene mržnje. Dok su tisuće žena pohodile njegov sprovod , a neke su navodno čak počinile samoubojstvo kad su čule nesretnu vijest, mnogi su američki muškarci otvoreno slavili njegovu smrt.

Guardianova obavijest o smrti zvijezde, 1926. godine, navela je da je on mnogim Amerikancima bio gotovo jednako značajan kao princ od Walesa Englezima. Doduše, on je svoj značaj zadobio zahvaljujući seksipilu, za razliku od princa od Walesa (bilo tadašnjeg, bilo današnjeg).

Plešući tango u „Četiri jahača apokalipse“ ili naređujući ljubavnici da mirno leži, Valentino je djelovao strastveno na velikim platnima, a novine su ga zbog toga uzdizale u nebesa. Žene mu nisu mogle odoljeti, a muški pripadnici medija su ga gledali s velikom ljubomorom.

"Svi muškarci mrze Valentina… on je uzrokovao više kućanskih svađa nego što bismo mogli objaviti u novinama. Žene 'padaju' na njega, a muškarci su osnovali tajni red (čiji sam ja glavni predsjednik) posvećen mržnji, gađenju i preziru iz očitih razloga", napisao je kritičar Dick Dorgan u časopisu Photoplay.

Drugi su ga napali još žešće, te su ga prozvali ženskastim. Nisu ga smatrali macho muškarcem, nego plesačicom. Napominjali su da je pri dolasku u Ameriku 1913. godine radio kao „taksi plesač“, što su mnogi smatrali eufemizmom za žigola.

Valentino je uvijek novinarima govorio da želi partnericu koja bi bila savršena kopija talijanske kućanice i majke, no njegove izvanbračne avanture su pokazivale potpuno drugačiju sliku.

Dva puta se ženio, prvo za glumicu Jean Acker s kojom navodno nikad nije konzumirao brak jer ju je na dan vjenčanja obavijestio da boluje od gonoreje, te s umjetničkom redateljicom Natachom Rambovom od koje je prisilno razdvojen, budući da je još službeno bio u braku s Acker.

Postoje neki dokazi da je imao seksualne veze s muškarci, kao i anegdote i priče nekih njegovih djevojaka i glumica s kojima je glumio, a koje su tvrdile da nije bio zainteresiran za seks – bar ne s njima.

Međutim, s obzirom da je dva puta bio u braku i zaručen za Polu Negri u trenutku smrti, glasine o njegovoj mogućoj sklonosti prema muškarcima treba uzeti s dosta rezerve.

S obzirom da se radilo o 1920-im godinama, kada je takav glas o nekome mogao biti više nego poguban, Valentino je činio sve moguće kako bi dokazao da te tvrdnje nisu istinite. Čak je otišao toliko daleko da je počeo boksati samo kako bi dokazao svoju muškost.

Najdalje je otišao Chicago Tribuneu homofobičnim uvodnikom, u kojem je urednik napisao koliko je zgrožen što su u muškim zahodima počeli nuditi usluge pudranja, a sve zahvaljujući filmskoj zvijezdi.

Valentino je Amerikanke učinio gladnima seksa, a navodno je muškarce okrenuo u smjeru uljepšavanja. „Homo Americanus! Zašto netko nije potiho utopio Rudolpha Guglielma godinama ranije? Hollywood je nacionalna škola muževnosti…“

Valentino je ljutito odgovorio pismom koje je objavljeno u suparničkim novinama, pri čemu je prozvao urednika da mu se suprotstavi u boksačkom ringu. Smatrao je da je riječ o rasističkom napadu budući da je bio imigrant.

Valentino je u svakom slučaju bio puno talentiraniji plesač nego glumac, no čak i neke od najboljih izvedbi na malom ekranu ne mogu se usporediti s legendom koja će zauvijek biti zapamćena po onome što je radio, kao i po onome što se pričalo o njemu.

Trač često prelazi granice dobrog ukusa, no Valentino zaslužuje da ga zapamtimo kao strastvenog muškarca koji je izazivao strast i kod drugih, te inspirirao neke od najvećih priča 20. stoljeća, navedeno je prije nekoliko godina u Guardianu.