Animacija je bol u leđima, trganje papira i beskrajne intervencije

Da je riječ o iznimnom ostvarenju govori činjenica da je pored Annecyja film "Prirodni odabir" uvršten u još dva natjecateljski program prestižnih europskih festivala - Monstra u Lisabonu i Animafest u Zagrebu.

- "Prirodni odabir" ušao je u kratki natjecateljski program Monstra festivala, koji je, kao i Annecy, također prebačen online, tako da nisam uspjela otići, no festival je uspješno održan koncem svibnja i mogu reći da se ponizno ponosim činjenicom da sam se našla u takvoj selekciji. Animacija je kvalitativno, čini mi se, progresivnija i od igranog filma danas. Nevjerojatan se skup idejno i tehnički zavidnih filmova našao u selekciji lisabonskog festivala, a senzibilitet i pristupi radu ovih autora su vrijedni divljenja. Uistinu sam uživala u programu. Datum održavanja Animafesta u Zagrebu je krajem rujna, tako da će se makar on održati 'uživo', veselim se gledanju filmova na velikom platnu nakon karantene. Naravno, Animafest i Monstra su, jednako kao i Annecy, sami po sebi nagrada - ističe Rajič.

Ljubav naslijedila od oca

U tijeku razgovora s autoricom informirani smo da je "Prirodni odabir" osvojio nagradu za najbolju animaciju na Festivalu filma Jugoistočne Europe "SEE a Paris", koji se inače održava dijelom u Berlinu, a dijelom u Parizu, no ove godine je održan online.

Rajič kaže kako ju je posebno razveselilo što je dobila nagradu za animaciju.

''To je festival filma Jugoistočne Europe tako da je uistinu pohvala. Doista je nisam očekivala'' - kazala je.

Njezin film imala je priliku pogledati i domaća publika na festivalima u Sarajevu i Banjaluci.

''Film je premijerno prikazan u kratkometražnom natjecateljskom programu SFF-a, a nagradu za 2D smo osvojili na Festivalu animiranog filma u Banjaluci. Oba festivala su divne manifestacije i godinama ih posjećujem prvenstveno radi prijatelja i super atmosfere, a tek onda filma. Naprosto je teško studiozno pratiti filmove u prijateljskom, toplom okruženju koje ovi festivali svake godine, bez iznimke omoguće'' - kazala je.
Aleta Rajič ljubav prema animaciji naslijedila je od svog oca, velikana animiranog filma i utemeljitelja neumskog festivala animiranog filma NAFF Jurinka Rajiča, koji nas je, nažalost, napustio prošle godine. Upravo ju je otac, kako ističe, naučio svemu o animaciji i od njega kroz sjećanje svaki dan i dalje uči i trudi se učiniti ga ponosnim.

Upitana što za nju znači sama animacija, Rajič odgovara: "Bol u leđima, trganje papira i beskrajne intervencije, ali zato neopisiv overflow".

Stvaranje bez diplome

''Srećom je animacija obiteljska tradicija, jer me u montaži nitko ne bi trpio osim mame koja je jednako posvećena, ali puno organiziranija - bez nje ne bih mogla ništa, a tu je i sestra koja odradi coloring kad god zatreba tako da sam itekako privilegirana u tom smislu. Ali animacija će me uvijek na poseban način vezati za oca. On me je svemu naučio i od njega kroz sjećanje svaki dan i dalje učim i trudim se učiniti ga ponosnim. Otac mi je ostavio ljubav'' - istaknula je Rajič.

Ova mlada uspješna animatorica magistrirala je engleski jezik i povijest umjetnosti. Nema formalno znanje niti diplomu iz animacije, ali kaže kako joj je negdje i drago zbog toga, jer ju uzbuđuje sloboda meandriranja i intuitivno stvaranje.

''Faktografska istina je da sam konačno magistrirala engleski jezik i povijest umjetnosti, a da je animacija filijalno nasljeđe i hobi koji me prati od najmanjih nogu, a meni je sada 29 godina. Nemam formalnog znanja niti diplomu iz animacije i negdje mi je drago zbog toga jer me uzbuđuje sloboda meandriranja i intuitivno stvaranje nečega što bih dijelom i sama voljela vidjeti, a utjecaji su mnogi i ne nosim ih u rukavu. U rijetko jasnim trenucima sam kroz život u tuđim stvaranjima prepoznala iskre koje su me "pomakle" s mjesta, potom prošle svoj put integracije kroz moju kičmenu moždinu i dalje nastavile novu formu života, nadam se evo konkretno kroz animirani film. Transmisija utjecaja je vjerojatno glavni razlog zašto ovo radim. Uz sav rizik patetike - ako uspijem samo do jedne osobe doprijeti kao što je netko nekad uspio do mene, mislim da je vrijedno povremene boli u leđima'' - zaključuje Rajič.