Maja Kazazić koja je u ratu ostala bez noge snima film o svom iskustvu

Maja Kazazić je 1993. teško ranjena u Mostaru, sada se vratila iz SAD-a da snimi film o svom iskustvu

Mostarka Maja Kazazić jedina je preživjela od šestero djece koja su bila u dvorištu zgrade u mostarskom naselju Zalik kad je 14. srpnja 1993 godine granata odnijela njihove nevine živote i njezin dio tijela.

Ona je tada ostala bez nogu, a krvavi događaj je odveo u daleku Ameriku gdje je zahvaljujući ljekarima i skupocjenim protezama opet stala na svoje noge i nakon 25 godina se vratila u rodni Mostar o kojem snima dokumentarni film i propituje svoje iskustvo i život toga grada.

U razgovoru za Klix.ba ona kazuje kako je za nju sada boravak u Mostaru jako čudan jer budi niz ispreplitanja emocija koje je teško objasniti.

“Imam osjećaj kao da sam čitala neku jako dobru knjigu i da sad kad sam ovdje, vidim da je ta knjiga nešto stvarno. To je sve za mene bilo, kao nešto nerealno, kao bajka u kojoj sam ja bila neka uloga, ali kad sam došla ovdje i vidim ovaj narod i zgrade koje nisu popravljanje, kad se vidim koliko je tu bola i tuge, dođe mi da plačem. U šoku sam, jer ne mogu da vjerujem da taj Mostar se još nije vratio na onaj Mostar koji sam ja znala, koji sam voljela i u kojem sam bila. U isto vrijeme sam radosna kad vidim Stari most, kad odem na kavu s nekim i vidim naše ljude i kad osjetim našu energiju. Tako da imam bezbroj emocija i svaku večer kad dođem u hotelsku sobu dođe mi da plačem od dragosti i od tuge istodobno”, kazuje Mostarska koja boravi u rodnom gradu i snima dokumentarni film o njemu i o sebi.

Kaže nam kako je odluka o snimanju filma došla sasvim slučajno, a inspiracija joj je prijatelj iz djetinjstva kojeg su svi zvali Tarza.

“On je ranjen 15. srpnja 1993. godine, dan poslije mene i zajedno smo završili u ratnoj bolnici u Higijenskom, gdje smo se borili za život. Oboje smo izgubili noge u ratu”, kazuje nam Maja. Dodaje da je ona preko UNHCR-a nakon izvjesnog vremena otišla u Ameriku, a njezin prijatelj iz grada i bolničke sobe je ostao sve vrijeme u Mostaru, te su im životi dvije apsolutne suprotnosti.

“Kad sam došla u Mostar vidjela sam kako on živi, kako je stao život ovdje i koliko je njegov život tužniji nego život koji ja imam. Ja imam jako skupe proteze na mojim nogama, dosta doktorske pomoći i putujem po svijetu dok Tarzo po Mostaru napravi krug i to je njegov život”, kazuje nam Maja pogođena tom spoznajom.

Gledajući Tarzin život kako nam nastavlja kazivati, ona je shvatila i to da je Mostar kompletan stao i da je čitav svijet na njega zaboravio nakon ratnih zbivanja, što želi ona promijeniti.

“Ja mislim da Mostar ne treba da je zaboravljen, jer mi moramo da naučimo našu djecu i njihovu djecu što je bilo, da se opet ne bi ponovilo. Poenta tog dokumentarca je da se stavi neko svjetlo na ovaj prelijepi grad, na ove ljude, na Mostar i da se dokumentira što je bilo i krene ka budućnosti koja će biti bolja za sve”, ističe Mostarka koja se vratila u rodni grad iz SAD-a.

Iako je otišla iz Mostara prije četvrt stoljeća, Mostar iz nje kako kaže nije nikada i sve vrijeme ga prati putem raznih medija i komunikacijom s ljudima iz tog grada putem društvenih mreža.

Ali sve ono što je Mostar kao naglašava ne može se prenijeti nikakvim medijima, dok se ne sjedne u starom gradu i popije kava među ljudima.

“U jednom trenutku mislim neću odavde nikada da idem a drugu minuti se pitam, kako ljudi ovdje žive, jer ovo je ovdje nemoguće i mislim da je svaka osoba koja živi u Mostaru heroj. Jako je malo pristupa nekim stvarima u svijetu, politička situacija je jako teška, a ljudi ipak rade jako mnogo stvari i meni je to impresivno”, kazuje Maja odlučna ispričati priču o herojskom gradu koji se bori i 25 godina nakon rata za normalan život.

Dokumentarni film je kako nam kazuje ljudska priča o onome što se dogodilo njoj ali i onome što se dogodilo Mostaru. Tako će u filmu uz nju i Tarzu sudjelovati novinari Alija Behram i Zlatko Serdarević te legendarni Emir Balić bez kojeg je kako kaže dokumentarac o Mostaru nezamisliv.

“Moj prvi cilj je da ja odnesem Mostar i pokažem ga svijetu, da ga svijet vidi i cijeni ovo mjesto”, ističe Maja.

Kada se to dogodi nada se da će se s filmom vratiti u svoj Mostar, gdje bi za nju ostvarenje sna bio život u fazi kada se smiri i ostvari mirovinu.

Prije svega kako nam je otkrila mora se osloboditi osjećaja krivice kada dođe na mjesto tragedije u kojoj je jedina preživjela od šestero djece.

“Ja sam otišla u Zalik prvi dan kad sam stigla. Dolazak tamo mi je izazvao jako teške emocije, jer osjećam se jako krivom što sam ja preživjela, a te djevojčice s kojima sam sjedila nažalost, ne mogu sresti jer su svi poginuli. Jako mi je teško jer familije onih koji su poginuli, žive tu i zato imam strašan osjećaj da oni mene gledaju s nekom ljutnjom jer sam ja preživjela, a njihovi nisu, tako da me pred njima stid što sam preživjela”, iskreno će Maja, koja se kako nam kaže odlučila s njima ipak susresti kako bi se oslobodim toga tereta, neznanja i krenula dalje.

“To je mjesto jako tragično za mene a i u isto vrijeme je mjesto koje mi je promijenilo život. Imam osjećaj bez obzira na to što se ta tragedije desila meni i što je jako teška da je dobro da se desila, jer da nije možda bi ja sada ovdje životarila u Mostaru i nitko ne bi znao u Americi ni tko smo ni što smo niti što se događa. S tim imam odgovornost da dijelim tu priču”, zaključila je u razgovoru za Klix.ba Mostarka koja se vratila iz SAD-a snimati film o svojoj tragediji i Mostaru.