Utvare iz devedesetih

Žena predstavlja prevladanu i nižu etapu evolucije, tako piše gospodin Darwin, a on tu ima štošta reći. (...) Dok je muškarac već krenuo naprijed i stekao nova umijeća, žena je ostala na starome mjestu i ne razvija se. Zato žene često bivaju društveno hendikepirane, ne uspijevaju se snaći same i uvijek se moraju oslanjati na muškarca.

Olga Tokarczuk, Empuzij

Prljava predizborna kampanja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kojoj ritam daje kandidat "petorke" Zdenko Lučić, razotkriva svu bijedu hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Lučić se u svojoj kampanji fokusirao na lik i (ne)djelo Dragana Čovića, opisujući ga, koristeći obavještajne dokumente, kao Jugoslavena koji se 1980-ih potpisivao ćirilicom, kao suradnika bivše JNA...

Lučić u svojoj najnovijoj objavi na Facebooku iznosi tvrdnje kako je Čović najvjerojatnije bio član Saveza komunista, jer je, po njegovu mišljenju, bilo nezamislivo biti na rukovodećoj poziciji u vojnoj industriji, a ne biti član Saveza komunista. Tvrdi, također, da je bilo nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Kontraobavještajne službe.

Bizarna polemika

"Životopis političara, posebno onog koji je vladar svakog segmenta života jednog naroda preko 20 godina, itekako je predmet interesa javnosti. Posebno ako se taj životopis krije. Posebno ako u njemu ima detalja koji nisu u skladu s vrijednostima koje političar zastupa", napisao je Lučić.

Čović je, s druge strane, uz opasku kako "ratni kriminal ne zastarijeva", optužio Lučića da je ratni profiter: "Naravno da nećemo nikom dozvoliti, posebno nekom šverceru, špekulantu, ratnom profiteru i kriminalcu da komentira ono što su vrijednosti Domovinskog rata, ono što je vrijednosti koje smo napravili. Mi smo tim ljudima davno otvorili vrata izlaska iz HDZ-a BiH."

Riječ je o bizarnoj polemici dvojice ljudi koji su već poodavno izgubili kalendar i doticaj sa stvarnošću. Sve da su i Lučićeve i Čovićeve tvrdnje točne, što to znači danas, četrdesetak godina kasnije, čak i ako na trenutak zanemarimo činjenicu da Lučićev protukandidat na predstojećim izborima nije Dragan Čović, već Darijana Filipović, rođena 1987., koja se u vrijeme oko kojeg žučno raspravljaju hrvatski alfa mužjaci, najvjerojatnije igrala u pijesku. (Ili igrala nogomet sa svojim vršnjacima dječacima, kako kaže u jednom intervjuu.)

Cijepljen od stvarnosti

Zdenko Lučić, cijepljen od stvarnosti, zapravo je prenio u Bosnu i Hercegovinu kvazipolitičke narative iz Hrvatske, gdje je jedino važno stvoriti neprijatelja koji postoji samo u njegovoj fikciji i koji ga u cijelosti definira, bez obzira je li riječ o "komunjarama", upokojenoj UDBA-i, "srbočetnicima" ili o Savezu komunista čiji su najmlađi bivši članovi na pragu mirovine.

Dakle, da ponovimo: HDZ-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH nije Dragan Čović, već Darijana Filipović.  Ovu činjenicu ne spominju ni Lučić ni Čović. Pa čak ni mediji, što je duboko ponižavajući tretman: Darija Filipović je tek blijedi Čovićev avatar na kojega ne treba trošiti riječi. Upravo iz tog razloga sam kao moto uzeo odlomke iz romana "Empuzij" poljske nobelovke Olga Tokarczuk, u kojoj Tokarczuk piše o mizoginiji, o tupavim, primitivnim muškarcima koji žene promatraju kao niža bića.

Zdenko Lučić, fokusirajući se na Dragana Čovića, a ne na Slavena Kovačevića, Sejdu II., koristeći retoriku histerične sarajevske političke čaršije, nesumnjivo računa i na bošnjačke glasove, čime ruši izglede "petorke" na predstojećim izborima, a usput, što je najmučniji dio ove priče, daje legitimitet politici preglasavanja Hrvata. Zbog čega bi, iz hrvatske perspektive, bilo Bošnjacima dozvoljeno da glasaju za Zdenka Lučića, a nije im dozvoljeno da glasaju za Željka Komšića ili Slavena Kovačevića?

Trojanski konj

Da sam sklon teorijama zavjere, proglasio bih Lučića HDZ-ovim Trojanskim konjem unutar koalicije. Rušiti Čovića i HDZ bošnjačkim glasovima više je puta iskušana strategija koja se pokazala pogrešnom, barem za političare koji računaju na duže staze. Ovo vrijedi i za koaliciju pet stranaka s "hrvatskim predznakom".

S druge strane, kampanja Darijane Filipović nije nimalo obećavajuća, s tim da treba naglasiti da predizborna kampanja nije politički program, već ono što ciljano biračko tijelo želi čuti. Ipak, ona se, za razliku od Lučića, obraća isključivo hrvatskom biračkom tijelu, prebacujući teret servilnosti hrvatske politike u poraću na pleća "petorke".

Nešto više o političkom profilu Darijane Filipović možemo zaključiti iz promotivnog intervjua u Večernjem listu. (U zlatno doba novinarstva bila je obveza naglasiti da se radi o promotivnom intervjuu, zapravo o reklamnom prostoru.) Intervju je naslovljen kao "Ono što političko Sarajevo naziva 'građanskom državom' u praksi ne znači ono što taj pojam znači u Francuskoj, Njemačkoj ili Hrvatskoj".

Drugim riječima, Darijana Filipović nas poučava kako je mlijeko bijelo i da crna krava bijelo mlijeko daje. Paradoks je da slične konstrukcije, vjerujem, donose izborne glasove, što ne govori toliko o Dariji Filipović i njezinim predizbornim stratezima, već svjedoči o tome koliko je hrvatsko političko tijelo beznadno zapušteno, čega su političari itekako svjesni.

Paralelna stvarnost

Darijana Filipović u intervjuu ne kaže ništa novo, ništa što već nismo stotinu puta čuli iz usta Dragana Čovića i drugih visokih dužnosnika iz reda HDZ-a. "Prije svega, Hrvati su konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini i iz Ustava crpe sva svoja prava. Drugo je što je sustav, zbog svoje nesavršenosti, dopustio mogućnost kršenja prava jednom konstitutivnom narodu. To želimo ispraviti", kaže između ostalog Darijana Filipović koja nijednog trenutka ne spominje da ovaj problem nije od jučer, već da traje gotovo četvrt stoljeća, zahvaljujući prije svega servilnoj politici HDZ-a.

"Studirala sam ekonomiju i uživala u tom razdoblju. Studentski život nije bio toliko obilježen putovanjima koliko upoznavanjem različitih ljudi i stvaranjem prijateljstava. Većina takvih prijateljstava traje i danas. Tako da bih rekla da je studentski život bio normalan. Oduvijek sam voljela glazbu, još iz djetinjstva. To je nešto što me definira još od rane dobi i ta ljubav i danas traje. Da me pitate za posao iz snova – bio bi glazbeni producent. Ili sportski menadžer", kaže Darijana Filipović. "U posljednje vrijeme gledam sportske dokumentarce, razmišljam o sportskoj psihologiji koja ima dosta sličnosti s politikom poput brzih promjena konteksta u kojem djelujete, važnosti dugoročnog rada, pritisaka javnosti…"

U ovim posljednjim rečenicama, Darijana Filipović je, iako nesvjesno, savršeno opisala novu generaciju političara, koji se vode psihologijom sportaša, gdje je jedino i isključivo važno biti prvi, na vrhu. Na žalost, politika započinje tamo gdje sport završava. Ovo ne vrijedi samo za Dariju Filipović, već je riječ o globalnom fenomenu, gdje su politika i javne funkcije pretvoreni u jedno od najunosnijih zanimanja na planetu, što, za razliku od sporta, gdje su stvari mnogo poštenije postavljene, nije mjerljivo. Još jedan nezanemariv zajednički nazivnik između vrhunskog sporta i politike sastoji se u tome što obje ove kaste žive u paralelnoj stvarnosti u odnosu na ljude (i nacije) u čije ime navodno djeluju.