O muhama i siromasima

Gost ovonedjeljnog izdanja "Nedjeljom u dva", najdugovječnije televizijske emisije na Hrvatskoj televiziji, bio je ElmedinKonaković, predsjednik stranke Narod i Pravda (NiP) i aktualni ministar vanjskih poslova u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

Glupava patetika

Stanković je svoju emisiju započeo glupavom patetikom: prisjećajući se snimanja svog televizijskog serijala "Vjetar u kosi", naveo je kako je Bosnu i Hercegovinu prošao "uzduž i poprijeko", te kako je bio zadivljen gostoljubivošću građana Bosne i Hercegovine u svakom mjestu u koje je došao, kao i to da je kao novinar HRT-a bio "mažen i pažen" kao u zlatna doba televizijskog novinarstva. Je li nam Stanković na ovaj način želio sugerirati kako je u Bosni i Hercegovini gotovo idilično stanje?

Uzimati samoga sebe kao mjeru stvari u jednoj ozbiljnoj političkoj emisiji, kakvom se "Nedjeljom u dva" želi predstaviti, poprilično je egocentrično. Irski pisac Colum McCann, jedan od najvećih pisaca današnjice, u svojoj knjizi "Pisma mladom piscu", što je primjenjivo na sve oblasti života, savjetuje piscima početnicima da ne pišu o sebi, "da moraju razbiti zrcalo u koje neprestano zure".

Da bi cijela stvar bila još apsurdnija, Stanković je svoje putešestvije kroz Bosnu i Hercegovinu propratio s nekoliko "idiličnih" fotografija. Prva od njih snimljena je na Vranici, na Prokoškom jezeru:u prvom planu se vide motori, a u pozadini jezero i buket kuća iznad njega. Fotografija koja se ubila za Facebook ili Instagram. Dakle, da bi prikazao "ljepote" Bosne i Hercegovine, Stanković je odabrao primjer tipičnog bosanskohercegovačkog ekocida, gdje je bespravnom gradnjom uništen jedan biser prirode, kakav je Prokoško jezero,nekada zaštićeno područje s jedinstvenom, endemskom florom i faunom, koje je u međuvremenu pretvoreno u smrdljivu baruštinu.

Nebuloze Šemsudina Mehmedovića

Stanković je, pretpostavljam, dobar poznavatelj sarajevskog "šminkeraja", ali o Bosni i Hercegovini ne zna apsolutno ništa, što je pokazao nebrojeno puta dosada, pa i tokom ove emisije. Doduše, ni njegov gost ne zna baš mnogo o zemlji čiji je ministar vanjskih poslova, osim onoj "virtualnoj" Bosni i Hercegovini, sarajevsko-većinskoj, koja se prostire od Bašćaršije do Marijin Dvora, tako da tu Stankoviću ne treba mnogo ni zamjeriti, osim njegova tvrdoglavog ustrajavanja na obrani notornog "građanluka", odnosno bošnjačke političke elite koja na ovoj besmislenoj utopiji već gotovo dva desetljeća držiBiH kao taoca svojih nezajažljivih ambicija i političkog voluntarizma.

U prilogu koji je snimljen u Sarajevu, o "liku i djelu" Elmedina Konakovića govorili su između ostalih i Šemsudin Mehmedinović i "novinarka" Rubina Čengić, koje kao da jeodabrao Haris Zahiragić. Rubina Čengić je, tako, "prigovorila" Konakoviću kako je predao Čoviću i Dodiku nekakav "kontrolni paket", valjda na Bosnu i Hercegovinu. (Do ove emisije nisam ni znao da je Bosna i Hercegovina "izlistana" na burzi.) O nebulozama Šemsudina Mehmedovića izlišno je i govoriti: radi se zapravo o besmislenim optužbama iz SDA-ove kuhinje kakve slušamo još od izbora, kojima Bakir Izetbegović i Željko Komšić, njegov Sancho Panza, donkihotovski nastoje diskreditirati bošnjačku oporbu, predstavljajući ih sve redom kao izdajnike.

Senad Avdić, koji je također bio jedan od sugovornika u prilogu, dao je precizan i točan opis Elmedina Konakovića, tvrdeći kako se radi o populisti koji u svakoj sredini govori ono što tamo žele čuti. Međutim, Stankovićeva emisija je u tom smislu sklizak teren, pošto ta emisija ima iznimno visoku gledanost u Bosni i Hercegovini, pogotovo kada je gost neki političar iz BiH. Zahvaljujući "merhametluku" voditelja, Konaković je istovremeno namigivao i lijevo i desno, i prema "Husi" i prema "Anti". Naveo je, tako, kako nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva, a zatim je odmah u sljedećoj rečenici za Komšića rekao da je "super lik".

Nezgodno pitnje i vitezovi

Najbolji primjer koji pokazuje karakter ove emisije bio je trenutak kada je Stanković uputio Konakoviću jedno rutinsko "nezgodno pitanje", podsjećajući ga na slučaj kada je njegova vlada u Sarajevskoj županiji izdvojila 300.000 konvertibilnih maraka za obranu pripadnika Armije BiH optuženih za ratne zločine. Konaković je drvio o viteštvu pripadnika Armije BiH, te rekao kako se pokazalo da je njegov potez bio ispravan, jer su u pet od šest procesa "vitezovi" iz Armije BiH oslobođeni optužbi, što, naravno, ne govori o krivnji ili nedužnosti optuženih, već o katastrofalnom stanju sudstva, pogotovo u slučaju procesuiranja zločina koje je počinila Armija BiH.

Stanković je "propustio" priupitati svog gosta znače li oslobađajuće presude to da se ti zločini nisu ni dogodili. Vezano za istu temu, Konaković je svisoka moralizirao o slučaju Lidije Bradare, kada je nedavno govorila o Dariju Kordiću, navodeći kako se on nikada ne bi susreo s osobom optuženom pred Haškim sudom. A što je s ratnim zločincima osuđenim pred domaćim sudovima? Jesu li oni halal? Po logici Elmedina Konakovića, a to je i uvriježeni umobolni stereotip, duboko moralno upitan, a koji se godinama "prodaje" iz sarajevske kuhinje, da su "kužni" samo ratni zločinci osuđeni pred Haaškim tribunalom, dok su oni drugi, pogotovo ako se radi o Bošnjacima, nevini dok im se dokaže da nisu krivi.

Verzija Bakira Izetbegovića

U principu, od Elmedina Konakovićani smo više ni očekivali. Već sam jednom ranije napisao da se radi o nadograđenoj, pametnijoj i elokventnijoj verziji Bakira Izetbegovića, i ništa više, odnosno da su njih dvojica u dugoročnim političkim strategijama, odnosno po odsustvu istih, identični. Da se tu isključivo radi o golom "pragmatizmu" na bosankohercegovački način: laži, muljaj, dok se ne dočepaš fotelje. Sve se zapravo svelo na razgovor ugodni dvojice rutinera u šupljačenju, pri čemu se Konaković, zahvaljujući Stankoviću, nije nikome zamjerio. Stanković je propustio još jednu priliku da barem malo zagrebe ispod površine i da gledateljima u Hrvatskoj barem donekle predoči kompleksnost Bosne i Hercegovine u ovom trenutku.

Jedan od sugovornika u prilogu bio je i Franjo Šarčević, urednik portala Prometej.ba, koji je u jednoj rečenici izrekao sve ono pozitivno što treba znati o Konakoviću, da se radi o osobi umjerenih stavova, koja niti jednog trenutka nije širila atmosferu straha, što apsolutno stoji, i što ga čini različitim ne samo od Bakira Izetbegovića i njegovih jurišnika, već i od njegovih kolega s "ljevice".

Konakovićev umjereni pristup, bez obzira na manjak smislenog sadržaja u njegovim tvrdnjama, predstavlja veliki iskorak za Bosnu i Hercegovinu, pogotovo za bošnjačku, odnosno "patriotsku" politiku, što ne govori toliko o Elmedinu Konakoviću, koliko o sumornoj stvarnosti Bosne i Hercegovine, zemlje zatrovane mržnjom koju već desetljećima generiraju političke i vjerske elite i njihovi medijski trabanti. Zauhar je, kaže jedna stara narodna poslovica, kada gladnu siromahu i muha uleti u usta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.