Novine

Tim pitanjem bavio sam se još u Enciklopediji mrtvih. Nije opasno čitati mnogo knjiga, opasno je čitati jednu jedinu. Ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu – bila to Biblija, Koran, ili Mein Kampf – najžešći su fanatici religioznih ili političkih verovanja.

Danilo Kiš

Sjedim sam na trotoaru

Prebijenu nemam paru

I čitam stare novine

Čitam neke stare novine

Miladin Šobić, Stare novine

Ove Kišove riječi, koje je izrekao u jednom intervjuu koncem osamdesetih, postale su nakon krvavih ratova iz devedesetih neka vrsta općeg mjesta, kao neka vrsta lapidarnog i pojednostavljenog pojašnjenja krvave balkanske epopeje s kraja dvadesetog stoljeća, u čemu, uzgred, ima i neke više ironije, pošto se Kiš za života užasavao općih mjesta, što je jedan fenomen, usko povezan s kičem, s kojim se brutalno obračunao u svojoj polemičkoj knjizi "Čas anatomije".

Novinarstvo pred izumiranjem

Ono što je nekada vrijedilo za knjige, u današnje vrijeme, obilježeno etničkim, religijskim, geopolitičkim i svakom drugom vrstom podjela, vrijedi i za tiskano novinarstvo, koje je pred izumiranjem. Novine nestaju, zajedno s generacijama kojima su bile neizostavni i možda najvažniji dio formativnog razdoblja. Slična situacija, ako je suditi po transformaciji tiskanih medija u internetska glasila i ekspanziji interneta i društvenih mreža, vlada širom svijeta.

U posljednjoj, petoj sezone HBO-ove "Žice", koja je po mojemu mišljenju najbolja serija koja je ikada snimljena, govori se i o propasti tiskanog novinarstva. Autor, producent i glavni scenarist je bivši novinar David Simon. Radnja serije smještena je u kaotični Baltimore, jedan od najstarijih američkih gradova, i odvija se početkom dvije tisućitih. Propast novinarstva u Simonovu Baltimoreu zapravo je izravna posljedica (ili uzrok?) posvemašnje propasti društva u kojem caruju organizirani kriminal i korupcija koja je kapilarno premrežila sve pore društva.

Film "Građanin Kane" Orsona Wellesa, koji se i danas, iako je nastao prije više od osam desetljeća, 1941. godine, smatra najboljim filmom ikad snimljenim. (Iako se posljednjih godina na toj vječitoj listi u nekim anketama izmjenjuje na prvom mjestu s "Vrtoglavicom" Alfreda Hitchcocka iz 1958. godine.) Film govori o usponu i padu novinskog magnata koji je sa svojim tabloidnim novinama promijenio lice Amerike. Iz današnje perspektive taj fenomen možemo usporediti s današnjom ekspanzijom internetskog "novinarstva".

Pet izdanja

U vrijeme dok sam pohađao srednju školu, većinu džeparca trošio sam na novine. Redovito sam kupovao pet novinskih izdanja: proskribirani "Start", časopis koji je mnogima predstavljao vrhunac predratnog novinarstva, koji smo čitali potajno, kao da je riječ o pornografiji, zbog poznatih "Startovih" naslovnica, zatim legendarni zagrebački politički tjednik "Danas", naslove iz Vjesnikove novinske biblioteke "Trag", koja je objavljivala najbolje suvremene svjetske krimi pisce, "Sirius", Vjesnikovu ediciju u kojoj su objavljivane recentne priče najpoznatijih svjetskih znanstveno-fantastičnih pisaca, i popularni beogradski rock-magazin "Džuboks", jedan od najboljih muzičkih časopisa u Europi, koji se tada mogao uspoređivati s legendarnim britanskim "New Musical Expressom".

U kući u kojoj sam živio prije rata, ostali su mi gotovo svi brojevi "Traga", te svaki broj "Džuboksa" od 1976. godine pa do njegova gašenja, neposredno uoči rata. Pored spomenutih, kupovao sam povremeno i cijeli niz drugih novinskih izdanja, poput beogradskog "Nina", "Alana Forda", "Ilustrovane politike", "Stripoteke"...

Iako to danas djeluje pomalo nevjerojatno, u tome nisam bio nikakva iznimka. Brojni moji školski drugovi redovito su kupovali "Sportske novosti", ili sportske tjednike "Tempo" i "SN reviju", ili neke druge novine, političke ili enigmatske. Danas zvuči gotovo nevjerojatno da se u jednom Gornjem Vakufu prodavalo pedesetak primjeraka "Džuboksa", čija je cijena u odnosu na ostala novinska izdanja bila osjetno veća.

Nestaju i kiosci

Osim tiskanih novina koje, kao što sam to spomenuo na početku, broje svoje posljednje dane, nestaju i kiosci. Prije otprilike mjesec dana u Uskoplju je zatvoren jedini kiosk, što mi je i poslužilo kao povod za ovaj tekst, koji je postojao od završetka rata do danas, a koji je ujedno bio i knjižara u kojoj su generacije uskopaljskih roditelja nabavljale djeci udžbenike. Ono što je u cijeloj ovoj priči najtužnije, vlasnik kioska-knjižare, koji je otišao u mirovinu, već je prije pola godine obavijestio čelne ljude uskopaljskog HDZ-a o zatvaranju objekta, koji nisu po tom pitanju poduzeli ama baš ništa.

Treba spomenuti kako ste u poratnom Uskoplju, upravo u tom netom zatvorenom kiosku, mogli nabaviti svaki broj "Feral Tribunea", sve do njegova gašenja, časopisa koji je u to vrijeme spaljivan po splitskim ulicama. Godinama su dolazila po tri primjerka "Ferala", od kojih sam ja kupovao jedan, dok je netko redovito kupovao drugi, a treći je obično ostajao neprodan. (Istovremeno sam u gornjem dijelu grada, u Gornjem Vakufu, redovito kupovao "Dane" i "Slobodnu Bosnu".) Već tada je postojao određeni zazor prema osobama koje su kupovale "nepoćudne" novine, kao da vas ono što čitate u potpunosti određuje, i u nacionalnom i u ideološkom smislu, otprilike kao ona Kišova "jedna jedina knjiga". Odnosno, ako čitate "Feral", vi ste neprijatelj hrvatske države i sumnjiv Hrvat.   

Večernjak u selu

Negdje 2000-ih, novinar jednog sarajevskog tjednika otišao je u Kalinovik, rodno mjesto generala Ratka Mladića, te napisao opširnu reportažu o tom provincijskom gradiću kroz koji sam prošao par puta u životu. Riječ je o gradiću smještenom uz jednu ulicu, kojega je Milo Jukić u jednom svom putopisu, objavljenom na Bljesku 2022. godine, nazvao "najusamljenijom čaršijom na svijetu".

Novinar je provincijalnu učmalost Kalinovika pretenciozno povezao s likom i (ne)djelom generala Mladića, kao da je ta sredina presudno utjecala na to u što se u međuvremenu Mladić pretvorio, u monstruma i masovnog ubojicu. Da pokaže u kolikoj je mjeri taj gradić dosegnuo civilizacijsko dno, naveo je podatak kako novine u njega dolaze s dvadeset i četiri sata zakašnjenja, što je jedini detalj kojega se sjećam iz te reportaže.

Od dnevnih listova, danas se u Gornjem Vakufu - Uskoplju mogu nabaviti Dnevni avaz, Oslobođenje i bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista, s tim da po Večernji list morate otići do jednog sela udaljenog par kilometara od grada. Ona Kišova izjava s početka teksta, gdje svatko čita "svoje", "jedne jedine novine", primjenjiva je i u ovom slučaju.

Gluha šutnja

A kada je riječ o Hrvatima, zatvaranje kioska-knjižare i gluha šutnja koja je to propratila, posljednji je čin u procesu pretvaranja uskopaljskih Hrvata u kulturno umjetničko društvo i molitvenu skupinu, a Uskoplja u grad u kojemu je lakše nabaviti najmoderniji quad nego olovku i gumicu.

Budućnost i prošlost, napisao je netko, neprestano se mijenjaju, za razliku od sadašnjosti koja, što je paradoks, presudno oblikuje budućnost i prošlost. Ne treba mnogo pameti za predvidjeti budućnost ionako polupraznog Uskoplja. Ne znam za druge, ali nikada ne bih poželio da mi unuci odrastaju u gradu bez kioska.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.