Nas dva brata oba ratujemo

Silna se graja podigla ovih dana zbog jednog beznačajnog dokumenta, neke budalaste rezolucije o Bosni i Hercegovini koju je ovih dana izglasao njemački Bundestag. Rezolucija je donesena velikom većinom glasova. Protiv su bile jedino radikalno desna Alternative für Deutschland (AfD) te njezin kontrapunkt na lijevom političkom spektru, stranka Die Linke. Zanimljivo je kako se nitko nije osvrnuo na ovu unisonu jednoobraznost koja podsjeća na "demokratske prakse" karakteristične za zemlje poput Saudijske Arabije, Bjelorusije ili Sjeverne Koreje, što je, po mojemu mišljenju, za ovu priču neobično važno.

U rezoluciji je osuto drvlje i kamenje na Dragana Čovića i Milorada Dodika, po principu kakav ovdje u Bosni i Hercegovini gledamo godinama, gdje se mržnja prema Hrvatima i Srbima pumpa upravo na ovaj način, preko nečega što se u medijima pomodno naziva "personalizirana kampanja". Kakav se efekt postiže s tim? Međunacionalna mržnja se na ovaj način zapravo svjesno spušta s "najviše razine" na najnižu. Radi se o praksama karakterističnim za totalitarna društva, u kakva pomalo srlja i Europska unija, uključujući i Njemačku kao njenu predvodnicu.

U intervjuu koji je nedavno dao za zagrebački tjednik Express, srpski pisac Svetislav Basara se prisjetio jedne davne zgode iz vremena pada Berlinskog zida, što je u cijelom svijetu izazvalo neopisivu euforiju. Jedan novinar ga je, usred "kafanskog tuluma" u kojem se Basara zatekao, zamolio da to prokomentira. Da bi ga se što prije riješio Basara mu je odgovorio kako se tome ne treba unaprijed radovati: "Nema tu mesta radosti. Neće se uređenost preliti sa zapadne strane zida na istočnu, nego će se nasilnost i haotičnost istoka preliti na zapadnu."

Svjedoci smo kako danas živimo u toj Basarinoj pesimističkoj vizija svijeta, da se ova deklaracija Bundestaga može u potpunosti pojasniti "balkanlukom" koji je zahvatio zapadni svijet, pogotovo socijalističke stranke koje dezorijentirano bauljaju bez vizije i bilo kakve strategije za budućnost, kojima u principu upravljaju džepni diktatori s istoka, koji umjesto njemačkih krste balkanske jariće, potvrđujući tako riječi "pokojnog Franza Ferdinanda" iz romana "Anđeo atentata" istog tog Basare, po kojima svaki socijalizam kad-tad pređe u nacionalsocijalizam.

Prije donošenja rezolucije zaiskrilo je na relaciji dvojice "lažnih bosanskohercegovačkih careva" iz njemačkog SPD-a, koji uglavnom stoje iza ove rezolucije, notornog Josipa Juratovića, automehaničara na višegodišnjem privremenom radu u Bundestagu, i Adisa Ahmetovića, mlađahnog pripadnika Bakirjugenda na privremenom radu u "kaurluku", a koji je svrgnuo s "prijestolja" svog starijeg kolegu, mrskog vlaha. Ahmetović je tipičan primjerak lobotomizirane bošnjačke dijaspore koja bi iz svojih udobnih zapadnih utočišta vodila rat do posljednjeg Hrvata ili Srbina u Bosni i Hercegovini, a samim tim i Bošnjaka, jer bi se neki budući rat vodio samo s jednim ciljem: tko će ugasiti svjetlo nakon fajrunta.

Već sam jednom napisao kako su slični ljudi važni samo onoliko koliko im se značaja pridaje. Sudeći po reakcijama iz bosanskohercegovačkog HDZ-a, ova SPD-ova dvojka je ovom trenutku moćnija od Putina i Bidena zajedno. Sve se tumači nekakvim bošnjačkim lobijem u Njemačkoj koji je, je li, prodao Nijemcima bošnjačka muda pod prvorazredne bubrege.

Pripisati ovaj akt Bundestaga "bošnjačkim lobistima" je glupost bez presedana i rajcanje osjećaja ugroženosti koji je u ovakvoj političkoj situaciji krajnje kontraproduktivan, osim što, na žalost, dokazano donosi dobre rezultate na izborima. Zar netko stvarno ozbiljno misli da je Njemačka toliko sluđena država da joj Bakir Izetbegović preko svojih marioneta poput Josipa Juratovića i Adisa Ahmetovića donosi rezolucije u Bundestagu? A, uzgred, ako bosanskohercegovačkim Hrvatima mogu dohakati jedan Josip Juratović i Adis Ahmetović ("Nas dva brata, oba ratujemo..."), onda ništa bolje nisu ni zaslužili. Kao što, uostalom, nisu zaslužili ni bolje predstavnike od onih koji ih na ovakav način brane. Moj prijedlog je da se od ove rezolucije napravi luksuzna linija toalet papira (najmanje petoslojna) koju će Hrvati uputiti kao poklon bratskom njemačkom narodu.

Josip Juratović i Adis Ahmetović su uistinu marionete, i tu nikakve dileme nema, samo je pitanje čije. Rezolucija donesena u Bundestagu samo je odraz ukupne njemačke politike prema Bosni i Hercegovini, a to je, što sam već više puta dosada napisao, tipična neokolonijalna politika koja se bazira na takozvanoj "doktrini šoka", koja je u našoj varijanti svodiva na ono "zavadi pa vladaj". U jednom intervjuu, ne tako davno, Juratović je predlagao princip da "bošnjačka većina", merhametli kakvu ju je Bog dao, ponudi "hrvatskoj manjini" pokoju mrvicu po principu "uzmi ili ostavi", a po ferman bi se, naravno, odlazilo u Berlin. Iz ove izjave pomalo je jasnija ona Basarina kafkijanska preobrazba socijalizma u nacionalsocijalizam.

Postavlja se pitanje koji je cilj ove rezolucije? Je li ona slučajno donesena u predizborno vrijeme? Mislim da se ovdje prvenstveno radi o predizbornom inženjeringu naših kolonijalnih upravitelja, koji time žele "odabrati" najpoželjnije političke opcije iz njihove perspektive. Koga ova rezolucija favorizira? Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, i nikoga više. Nakon nje, pretpostavljam, predizborni rejting ove trojke naglo će porasti. O tome, možda, na najbolji način govori šutnja iz republičkosrpske i bošnjačke oporbe. Notorni Juratović, možda upravo zbog ovoga, pilatovski pere ruke ovih dana, dižući u nebo još notornijeg Denisa Bećirovića iz "bratskog SDP-a", kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima, koji je već odavno prešao sve faze iz one "Basarine metamorfoze", koji se od socijalističke gusjenice razvio u raskošnog nacionalističkog leptira.

U svojoj knjizi "Kršćani u zemljama islama", fra Marinko Pejić govori o nezavidnom položaju kršćanskih zajednica na Bliskom istoku, u zemljama u kojima je islam dominantna religija, koje su nakon gotovo dvije tisuće godina postojanja dovedene na rub nestanka. Procesi koje Pejić opisuje neodoljivo podsjećaju na procese etničkih čišćenja i premještanja stanovništva u Europi nakon Drugog svjetskog rata, kao i na Staljinova premještanja stanovništva unutar tadašnjeg Sovjetskog saveza, o čemu piše britanski povjesničar Tony Judt u svom djelu "Poslije rata", čime je uspostavljena nova arhitekturi Europe čiji su idejni kreatori Hitler i Staljin, arhitektura po kojoj je "manjincima" namijenjena asimilacija ili nestanak, kao što je to kroz povijest bio slučaj s brojnim kršćanskim zajednicama na Bliskom istoku i sjevernoj Africi.

Podsjeća li vas ovo na procese koji su se odvijali 90-ih na prostorima bivše Jugoslavije, gdje su nakon rata formirane nacionalne države s velikim udjelom "temeljnog naroda" u ukupnom broju stanovništva? Izuzetak je samo jedan djelić Bosne i Hercegovine koji se iz dana u dan sužava, a koji je još uvijek multietničkog karaktera. Ali, sudeći po politici međunarodne zajednice, uključujući i njemačku, ne zadugo, jer se procesi nestanka manjinskih bosanskih Hrvata privode kraju.

Bosna i Hercegovina je jedini izuzetak iz ovog "Judtova pravila", jer su u njoj na snazi obje "strategije nestanka", koje djeluju sinkronizirano, ona uvjetno rečeno bliskoistočna, koja brutalno briše duhovno i religijsko šarenilo kolijevke kršćanstva sa svoje dvadeset i dvije autohtone kršćanske zajednice, koja se realizira preko većinskog bošnjačkog nacionalizma koji svoju snagu crpi iz svoje pripadnosti islamskom civilizacijskom krugu, svodeći na taj način sve druge i drugačije na manjinske kršćanske zajednice u srcu Europe, i ona europska, briselska, odnosno berlinska, koja svoj kontinuitet vuče iz perioda tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata i višestoljetnog kolonijalnog nasljeđa.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.