Deset do bola

Što je potrebno da biste u samo nekoliko dana prešli put od lovine do lovca? Za ovu kafkijansku preobrazbu, čini se, nije potrebno mnogo, tek obraz od teflona, želudac od nehrđajućeg čelika i nezajažljivi ego, o čemu na najbolji način svjedoči primjer crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa, koji je sekundirajući bošnjačkim šovenima na jednoj lokalnoj bosanskohercegovačkoj televiziji, pristao sudjelovati u hajci na Franju Šarčevića, čime je učvrstio svoju nedodirljivu poziciju u panteonu bošnjačkih nacionalističkih hulja i njihovih multi-kulti šegrta.

Šegrt bošnjačkog nacionalizma

Bošnjačkim komšićoidima nije potrebna Nikolaidisova pamet. Toga u Bosni i Hercegovini imamo na pretek. Ta jeftina, primitivna svijest uspijeva ovdje kao korov na đubrištu. Ili tikve: nigdje tako dobro ne cvjetaju tikve kao po seoskim đubrištima. Da biste se uvjerili u to o čemu govorim, trebate samo otići ispred kakve zabite seoske prodavaonice pred kojom lokalni seoski filozofi od ranog jutra bistre politiku i ispijaju pivo, i gdje tikve cvjetaju u svim godišnjim dobima. Nikolaidis je u cijeloj ovoj priči tek jedan od onih "čudnih ljudi, čudna imena", što je bosanskohercegovački specifikum, koji prilježno servisiraju bošnjački nacionalizam, čime se, po inerciji iz socijalizma, licemjerno fingira nepostojeća multietničnost.

U Nikolaidisovu slučaju riječ je, dakle, o uvoznoj robi, o samoprozvanom regionalnom ekspertu za Bosnu i Hercegovini, jednom od onih šegrta bošnjačkog nacionalizma kakvih je puna Hrvatska, a čije znanje o ovoj zemlji započinje i završava na ocjeni sarajevskih ćevapa, jedna filozofska škola koju bi zbog toga mogli primjereno nazvati Deset do bola, "supkultura" koja je naglo dobila na važnosti osipanjem domaćih multi-kulti snaga, koje su se svele na par ostarjelih i potrošenih čudaka koji su svoj manjinski identitet godinama koristili isključivo kao unosnu monetu. Riječ je zapravo o nezajažljivom palanačkom egu koji se nesmiljeno dodvorava svojoj ciljanoj publici. A ako usput kane i kakav benefit, kakva parica ili nagrada, tim bolje.

Mračni predjeli bosanstva

Ništa u cijelom ovom slučaju nije novost: pišući u svom kapitalnom "Času lobotomije" o Muhamedu Filipoviću i njegovu sinu Nenadu koji je svojevremeno ispisivao nesuvisle novinske plahte po medijima, spajajući u svojim tekstovima nespojivo, kao da dovodite u izravnu vezu nanine baklave i Kantovu filozofiju, Tarik Haverić je spomenuo "mračne predjele bosanstva napučene umišljenim veličinama čiji nâm ne može ni dorat ponijeti a pamet (i obraz!) može i horoz", nazivajući likove iz naše specifične šovinističke farse, kakvi mogu uspijevati samo u okrilju većinskog nacionalizma, "narcisoidnim spodobama koje se hrane lakovjernošću okoline i idolatrijom što im je iskazuju prateći novodemokratski novinarski vokali".

Andrej Nikolaidis svojim je bosansko-patriotskim angažmanom već poodavno zalutao u "mračne predjele bosanstva". U njegovu obračunu sa Šarčevićem postoje, vjerujem, i osobni razlozi. Šarčević je, tako, prije otprilike godinu dana na svom portalu prenio tekst Nevena Šimića "Pisac u gaćicama", u kojemu je Šimić ogolio Nikolaidisovo višegodišnje plutanje na valu bošnjačkog nacionalizma, čime je Šarčević indirektno taknuo u najopasniji osinjak, a riječ je o spisateljskim taštinama koje su u pravilu preteške i za damper, a kamo li za onog Haverićeva dorata.

Nikolaidis je, što je samo još jedan apsurdan detalj iz ove bizarne komedije, uvjereni "ljevičar". U njegovu slučaju možda je preuzetno koristiti izraz salonski ljevičar. Prije bih ga, u skladu s digitalnim dobom, nazvao "viber ljevičarem", jednim od onih koji su iz sigurnosti vlastitog doma spremni sudjelovati u političkim hajkama na neistomišljenike, što je u principu samo jedan nešto kompleksniji vid onih odurnih internetskih komentara, s tim da Nikolaidisu treba odati priznanje što je iza svojih javno iznesenih nebuloza uvijek spremno stajao svojim imenom i prezimenom, i to ne zbog načela, daleko im kuća, već upravo zbog svog kronično oboljelog ega.

Ego kao osnovno načelo

O Nikolaidisovu "ljevičarenju" na najbolji način govori njegova teza o primarnim i sekundarnim nacionalizmima, bez obzira što je u samom startu Nikolaidis zamijenio teze: "primarni nacionalizam" iz njegove nesuvisle teze, ako se načas zajedno s Nikolaidisem uvaljamo u toplu i smrdljivu šovinističku kaljužu, u jednom društvu kakvo je bosanskohercegovačko može biti isključivo nacionalizam većinskog naroda. Možemo otići i korak dalje, pa do kraja razgolititi ovu tezu: ako govorimo o primarnom i sekundarnom nacionalizmu, onda, po automatizmu, govorimo i o primarnom i sekundarnom fašizmu, jer je jedno nužni preduvjet za drugo. Dakle, je li moguće govoriti o boljem ili lošijem fašizmu? Moguće je, ali samo kao svojevrsnu apologiju ove pogubne ideologije.

Ovaj primjer govori i o tome koliko su ova dva radikalna pola, salonska, odnosno viber ljevica i nadiruće desnilo, zapravo dvije strane jedne te iste medalje, koje se međusobno pothranjuju, brišući pritom onu tanku liniju koja ih je nekada razdvajala. Ego je, dakle, osnovno načelo današnje nadobudne ljevice, "kavijarske ljevice", kako je naziva francuska spisateljica Camille Kouchner. Drugim riječima, postoji li u etičkom pogledu bitna razlika između šegrtovanja Slobodanu Miloševiću s jedne i Reufu Bajroviću s druge strane? Postoji, rekao bih: ona je prije svega "kvalitativna", u smislu da je ona prva bila "isplativija".

Bludničenje povijesti

Narcisoidne francuske lijeve intelektualce iz druge polovice dvadesetog stoljeća, čija je ikona bio filozof i pisac Jean-Paul Sartre, mađarsko-britanski pisac i novinar Arthur Koestler opisao je kao "mala očijukala iz Saint-Germain-des-Presa" i kao "voajere koji su kroz rupu na zidu promatrali bludničenje Povijesti", čime je aludirao na njihovu pasivnu ulogu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Slično Andreju Nikolaidisu u našem slučaju, koji je bosanskohercegovačko "bludničenje Povijesti" gledao preko malih ekrana, da bi se zatim nametnuo kao vrhunaravni arbitar po pitanju Bosne i Hercegovine, što traje već više od dva desetljeća, koji nama ovdje, glupima kakve nas je Bog dao, tumači što nas je snašlo.

Na promociji književnog nedjela jednog sarajevsko-banjolučkog eksperta za ustaško-uzepeovski podmladak, jedan od predstavljača bio je i Andrej Nikolaidis. Nekom božanskom ironijom, sponzor tog nacionalističkog derneka bio je najveći bosanskohercegovački proizvođač toalet papira. Zaključak ove montipajtonovske groteske nameće se sam po sebi: ako ona čehovljevska puška, koja visi na zidu u prvom činu drame, u završnici obavezno mora opaliti, nije teško pretpostaviti koja je uloga toalet papira u završnici jedne slične šovinističke farse.

Problem Andreja Nikolaidisa i njegovih sugovornika s Franjom Šarčevića prvenstveno je problem njihovih nabubrjelih taština: teško se pomiriti s činjenicom da im je netko poput Franje Šarčevića, prezrene manjine u "njihovu" gradu, u svakom smislu, i u intelektualnom i u moralnom, superioran.

U spomenutoj emisiji Nikolaidis je Šarčevićev portal Prometej.ba proglasio "režimskim glasilom". Mogli bismo, da bi do kraja ogolili Nikolaidisovo poznavanje Bosne i Hercegovine, spomenuti i onu poznatu poštapalicu o Mari i krivom muškom spolovilu. Nisam ginekolog, al mogu pogledati, kaže on i nabode onaj ćevap.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.