Znanstvena parodija: Andrić nije ''mrzio'' samo muslimane, nego i kršćane

Protiv Ive Andrića, jedinog književnog nobelovca naših prostora i jezika, već desetljećima traje hajka koju vodi dio bošnjačkih intelektualaca i znanstvenika iz povijesnih i kulturnih krugova.

Zamjeraju mu se, riječima Rusmira Mahmutćehajića, agilnog i javnostima možda najpoznatijeg denuncijatora Andrića i njegovih djela, “nacionalistički, orijentalistički i kulturno rasistički stavovi prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu“.

Sporno je tom andrićofobnom krugu što ga citiraju političari iz Hrvatske i Srbije, što je katoličku i pravoslavnu tradiciju ujedinio, a samo osmansku vladavinu u Bosni, bosanske muslimane i islam označavao dekadentnim.

Andrić je svojim romanima, kako to vide Mahmutćehajić i drugi poklonici tih parastavova, u pitanje doveo samu opstojnost Bosne.

Ipak, vrhunac u ovom procesu denuncijacije i dehumanizacije čovjeka i pisca je teza da je Andrićev rasizam bio poriv i povod za genocid nad Bošnjacima u proteklom ratu.

Od mrtvog Andrića ništa bolje nisu prošli ni živi pisci koji su ga pred takvim optužbama i podvalama branili, odnosno, oni koji su branili pravo na književnost i pripovijedanje.

Među njima su svakako bili najglasniji pisci Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Željko Ivanković, Josip Mlakić. Zamjeralo im se što brane Andrićevu književnost i što ne žele priznati njegov “rasizam“.

Kako je Ivo Andrić mrzio muslimane, a kako kršćane

Kako je došlo do toga da dio bošnjačkih znanstvenika smatra Andrića“monstrumom koji je falsificirao povijest“, da su “muslimani u njegovim romanima prikazani kao remetilački faktor“, a njegov kompletan opus i djelovanje proglašeni „velikosrpskim projektom“, između ostalog, analizirao je dr. Nebojša Lujanović, pisac i književni teoretičar u svojoj novoj knjizi “U rovovima interpretacija“, podnaslovljenoj “Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja“, a koju je prije nekoliko tjedana objavila zagebačka naklada Ljevak.

Lujanović se pozabavio tehnikama i modelima kojim dio bošnjačkih intelektualaca učitava Andrićevu mržnju prema islamu i to kroz likove u svojim književnim djelima, postupke, naraciju.

Selektivno čitanje, poistovjećivanje autora s glasovima pripovjedača ili likova, zanemarivanje autonomije i cjelovitosti teksta, zanemarivanje poetičkih odrednica teksta i njegove metaforičke razine, tehnike su kojima se mahom koriste kako bi dokazali vjerodostojnost i smislenost teza o Andrićevom rasizmu, mržnji itd.

Znanstvena parodija razotkrila naoko besmislene optužbe protiv Andrića

Lujanović je te iste tehnike upotrijebio na druge Andrićeve likove koji su kršćani i tom primjenom dokazao kako bismo Andriću mogli spočitavati i “mržnju prema kršćanima“.
Zbog tog je Lujanovićeva knjiga i znanstvena parodija, jer iz takvih teza poput mržnje prema nekoj vjerskoj zajednici i primjenom tog modela u praksi nastaje hajka, uz naravno, nezaobilazni kontekst vremena u kojem se ona odvija.

Zato je današnje doba, Lujanović, zaključuje, na našim prostorima doba hajki.
“Kada mi se iz svega analiziranog o recepciji Andrića iskristalizirao taj novi žanr, shvatio sam da se on potpuno uklapa u sve ono što su teoretičari napisali u našem doba.

Površnost, brzi tempo izmjena, sinkronija nad dijakronijom, hipertekstualnost, interaktivnost, novi mediji, društvo spektakla. Hajka je sve to. U njoj nema dubine, ona ne teži nekom shvaćanju ili analizi, ona je trenutačna poput požara, umnaža se i širi internet sferom, kao tekst koji nema kraja niti izvornog autora.Ona je negativan sindrom našeg doba, ali se kao i sve negativnosti, eto najviše primila na našim prostorima. Tako što je upregnuta u etnonacionalne narative“, kazao je Nebojša Lujanović.

Književnik Josip Mlakić ističe kako se rijetko dogodi da se znanstvene studije čitaju s takvom lakoćom i da autor pritom ne pravi nikakve kompromise.

“Slična je stvar i s ranijim Lujanovićevim znanstvenim knjigama, s 'Fatalnim simetrijama' i 'Prostorom za otpadnike'. Ono što je započeo u 'Prostoru za otpadnike', baveći se djelom Ive Andrića, Lujanović nastavlja u ovoj najnovijoj knjizi“ kazao je Josip Mlakić za Bljesak.info.

Knjiga je, smatra Mlakić, po svemu jedinstvena – čak i u velikom korpusu knjiga o Andriću, jer se jednim dijelom radi o znanstvenoj paradiji u kojoj Lujanović paradodira praksu nelegitimnog čitanja Ive Andrića.

Mlakić: Dojmljiva i znanstveno relevantna studija

“On koristi identične metode koje su koristili Andrićevi oponenti iz 'muslimanskog kruga', koji su nelegitimnim i selektivnim čitanjem ovog pisca dokazivali njegovo 'antimuslimanstvo'. Lujanović okreće pilu naopako, 'dokazujući' da je Andrić i 'antikršćanski' pisac. Sve da je ovdje stao, ova bi knjiga itekako bila dojmljiva i znanstveno relevantna“, izjavio je Mlakić.

Ivan Lovrenović, književnik, kulturolog i neupitni autoritet za Andrića u BiH (koji ne voli da ga se naziva andrićologom jer ta titula pripada znanstvenicima – Krešimiru Nemecu, Radovanu Vučkoviću, Ivi Tartelji), smatra kako Lujanovićeva knjiga neće biti dovoljan argument onima koji su Andriću koješta učitavali da to zaista prestanu raditi.

“Ne samo da neće, nego će se oni, vidjet ćemo, još više zažariti: ta vrsta uma ne da se argumentima, ona ih unaprijed odbacuje. Ali to ne umanjuje vrijednosti Lujanovićeve knjige, dapače“, izjavio je Ivan Lovrenović za Bljesak.info.

Lovrenović: Lujanovićeva knjiga maestralno dokazuje kako se sve književnost ne smije tumačiti

Odgovarajući na pitanje, zašto je za sveukupnu društvenu i kulturnu javnost zemalja bivše Jugoslavije Lujanovićeva knjiga važan događaj, Lovrenović je kazao:

“Kada bi u 'društvenoj i kulturnoj javnosti zemalja bivše Jugoslavije' književnost imala cijenu kakvu ima u sređenim i kulturnim društvima, Lujanovićeva knjiga bi bila važna, jer na primjeru Andrića maestralno i detaljno pokazuje kako se sve književnost ne smije tumačiti i instrumentalizirati ako nam je važno da ne kapituliramo pred intelektualnim divljaštvom“.

Lovrenović, sam za sebe kaže kako nije andrićolog, nego samo predani čitatelj i uživalac Andrićeve literature kao najvećeg dometa našeg jezika u umjetnosti pripovijedanja.

“A to je, čini mi se, ono što i Lujanovićeva knjiga afirmira - metodološki čvrsto i neporecivo, a autorski inovativno“, kazao je Lovrenović.

Na kraju knjige je i mala parodijska zabilješka u vidu zaključka.

“Ako ova knjiga ne izazove hajku, demantirala je sama sebe“, napisao je Lujanović.

Lovrenović smatra kako će, sudeći po dosadašnjoj praksi pregalaca nelegitimnog čitanja Andrića biti reakcija, pa i ad-hominem napada na Lujanovića.

“Ali to stvarno više ništa ne znači, to je vikanje u zid, koje se samo vraća vikačima“, ocijenio je Lovrenović.

Lujanović je, prema Mlakiću, praksu nelegitimnog čitanja stavio u današnji kontekst i definirao novi književni žanr – hajku.

“To pojašnjava slučajem trojice pisaca koji su u određenom periodu bili predmet medijskog linča, pri kojem je korištena slična metoda kao u Andrićevu slučaju. Radi se o Miljenku Jergoviću, Andreju Nikolaidisu i Svetislavu Basari“, kazao je Mlakić.

Jergović: Lujanović prvi fiksirao hajku kao književni žanr, ovjerio naš značaj u svijetu

Miljenko Jergović koji je nekoliko puta u svojoj karijeri bio žrtvom hajki, a zadnja je ona u slučaju Petera Handkea, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2019. godine, istaknuo je kako je Nebojša Lujanović obavio posao koji je važan za cijelu jednu kulturu, njezin jezik i tradiciju.

“Branio je književno polje pred najezdom skakavaca. Branio je pravo na fikciju, na izmišljanje, na stvaranje svijeta iz ničega. Zapravo, najmanje od svega bila je to obrana Ive Andrića“, izjavio je Miljenko Jergović za Bljesak.info.

Lujanović je, nastavlja Jergović, samo na primjeru Andrića i skakavaca koji na njega navaljuju pokazao što to znači kad argumenti književnosti prestanu biti jedini važeći u književnosti.

“Na kraju, i veoma važno, Lujanović je prvi fiksirao hajku kao književni žanr, i na taj način ovjerio je naš značaj u svijetu. Nakon velebitske degenije, cvijetka koji nigdje ne postoji osim u nas, i Peručice, najveće prašume u Europi, kao i Pančićeve omorike, koja ne raste nigdje osim kod nas, konačno smo tako nešto pridonijeli i na svjetskome kulturnom polju. Hajke su naša književna posebnost“, istaknuo je Jergović.

U društvima u kojem Andrića, kako tvrdi Svetislav Basara, samo Nobelova nagrada drži iznad zaborava, ponekad postaje besmisleno reagirati na toliki broj podvala, optužbi i laži koje se protiv njega proizvode.

Lovrenović, pak zaključuje kako je Lujanović pokazao što ima smisla uraditi: “Sine ira, znanstveno utemeljeno, autorski uvjerljivo sve to razobličiti. To ostaje. Nikada se više neće moći o tim stvarima govoriti kao da Lujanovićeva knjiga nije napisana“.