Nera Stipičević za Bljesak: Mnogi brkaju usamljenost sa samoćom

Novo umjetničko ime umjetnice Nere Stipičević, koju je ovdašnja publika upoznala kao pjevačicu je Freeda Nera Immortelle i koja je nakon sedam godina autorske stanke krenula u projekt koji predstavlja prekretnicu u njezinu radu.

Projekt «La fleur de la Solitude», hibridni podcast koji slavi autentičnost, a nastao je iz umjetničine osobne art terapije.

Bljesak.info: Gospođo Stipičević, možete li našim čitateljima, prije svega objasniti što znači Freeda Nera Immortelle i što je Cvit samoće?

STIPIČEVIĆ: Moram priznati, iako se polako navikavam, pročitati «gospođo Stipičević» malo mi je još neobično. Kad to čujem vidim neku ženu koja se kao «pronašla». A ja za sebe mogu reći da sam na dobrom putu da se pronađem, ali sam i dalje na putu, a taj put nikada ne prestaje, samo je pitanje hoćemo li mi stati. Taj put je pred nama, otvara se i čeka da se putujući njime otkrivamo. Osluškujući sebe u okolini nježno poput cvijeta, tako sam i ja osjetila da je to moj put, a Freeda Nera Immortelle moje novo ime, jer i ja sam nova. Naše tijelo iznutra, naše stanice se mijenjaju svakih 7 do 10 godina, zašto se ne bismo i drugačije zvali? Onako kako se nama sviđa? Moje prvo predstavljanje pod imenom Freeda Nera Immortelle (F-N-I) prvi put se pojavljuje u javnosti uz koncertnu predstavu Cvit samoće i predstavlja prekretnicu u mom umjetničkom radu i moju osnovnu poruku društvu: “Želiš biti Free? Da? Prođi kroz svoje Rane i upoznat ćeš svoju besmrtnost, svoju Dušu.” Sve se više osjećam kao autorica nego izvođačica, iako je u mom slučaju to neodvojivo, ali ne zbog toga što mi se to više sviđa, već jer se moje potrebe mijenjaju. Etiketiranje je u društvu danas jako učestala pojava. Stavljani smo u kategorije prema onom čime se bavimo, a mi smo svi više od toga. Moje novo umjetničko ime objedinjuje sve dosadašnje osviještene faze mog privatnog i profesionalnog razvoja, nazive mojih projekata sedmogodišnjeg umjetničko-istraživačkog procesa kojim sam otkrivala svoju autentičnost suočavajući se sa svojim strahovima i slabostima, i moju glavnu želju, da se dok sam na ovom svijetu što više približim osjećaju slobode (Free_DA), a koju povezujem sa bezrezervnom poniznošću pred nepredvidivim i neuhvatljivim putanjama svoje Duše. Moja Duša se poželjela zvati onako kako se osjeća u ovom razdoblju života (fr. immortelle, smilje/besmrtnost). Roditelji nam daju ime ne znajući tko ćemo postati, nadajući se najboljem. Ja sam imala crnu kosu i dobila sam ime Nera. Zadirući malo dublje došla sam do Rana u tom istom imenu... Ništa nije kako izgleda, ali mi smo ti koji odlučujemo kako ćemo gledati na život oko sebe i u sebi.

Bljesak.info: Budući da ste profesionalni angažirani u kazalištu Komedija, a najšira javnost vas pamti kao pjevačicu iz showa Super Nova, gdje ste 'svih ovih godina'?

STIPIČEVIĆ: Učila sam, što u klupama što na daskama koje život znače. Prve su mi donijele neke pridjeve poput dipl.oec, bac. Art glume, Mag. Art glume, a druge me naučile su ti pridjevi najbitniji samo dok ih zaslužujemo. Kasnije me život van tih dasaka najviše naučio o životu, a to je da o njemu učimo kad mislimo da se u njemu najmanje događa. Sve te godine, dok nisam bila «za druge» bila sam najviše «za sebe».

Bljesak.info: Kako je i zašto nastao Cvit samoće, što vas je to, ne inspiriralo, nego potaknulo da se odvažite i toliko izložite sebe i svoje osjećaje?

STIPIČEVIĆ: Ukoliko ne dijelimo svoja životna iskustva s drugima, uzaludno je. Mi smo tu da proživimo život, osjetimo ga, svatko na svoj autentičan način. Možda je to teško čuti, ali, osim svojoj djeci, za nekih pedesetak godina nikome nećemo biti važni. Mi smo svi ovdje prolaznici, rađamo se i venemo, poput cvijeta. Cvijet raste, biva i to mu je dovoljno. Nigdje ne juri. Ima svoj korijen i koliko je on čvrst toliko će cvijet odolijevati neverama života. Ne trudi se da bude ljepši, bolji, drugačiji. To samo naš ego želi ostaviti «traga». A svi ga, htjeli mi ili ne, ostavljamo. Način na koji živimo, kvaliteta života, prisutnost, naši interesi, međusobni odnosi...sve to ostavlja traga. Promatraju nas, osjećaju nas, doživljavaju oni od kojih najmanje očekujemo. Nismo nebitni, ali nismo ni bitni. To je početak i kraj, voljeti sebe, ali i druge, vidjeti sebe u svojoj okolini i nju u sebi. To je put koji meni jedini ima smisla. Dijeleći emocije veličam čovjekov unutarnji svijet. On ima ogromnu moć a ljudima je nevidljiv, svima osim nama, dok ga nekako ne podijelimo s drugima. Vjerujem da se tako povezujem sa svojom okolinom, tako moja energija šeta među dušama.

Kako sam shvatila, jako vam je važna art terapija. O kakvoj se točno terapiji radi i što vas je art terapija poučila i podučila? Kad mi je bilo najteže, umjetnost i kreativnost su me pronašle i reklo bi se «dale svoje ruke». Sve je započelo svakodnevnim osamljivanjem, molitvom, višesatnim druženjem s olovkom I papirom te tipkama klavira. Uz meditaciju, prirodu i nekolicinu uistinu bliskih ljudi, to je bio moj način. Svakodnevno sam se učila opažanju reakcije mog unutarnjeg svijeta na podražaj vanjskoga i uopće se sama pred sobom “razgolićivala” do kraja metodom danas popularnije zvanom “journaling”, a da nisam ni znala da ta metoda ima ime. Imala sam jedno duže razdoblje u kojem sam satima pisala o svojim osjećajima I secirala situacije iz svog života kako bih definirala temeljni uzrok moje sreće ili boli. I sreća i bol su dobili jednaku važnost. Bol je bila moja prilika za rast i lakoću življenja, a sreća je bila moja autentična staza kojom trebam nastaviti svoj život.

Bljesak.info: Svjesno odabrati put samoće vjerujem, nije bilo nimalo lako, naprotiv, ali voljela bih da malo detaljnije objasnite taj 'put'.

STIPIČEVIĆ: Nikako nije bilo lako, ali nekako ja više nisam imala nekog drugog izbora. Ostao je još samo taj put kao nešto što nisam probala. Kad dođemo do svoje rekla bih «donje crte» počinje predaja, usamljenost prelazi u samoću i tada nestaje strah od nje. Mnogi brkaju usamljenost sa samoćom, a ona je samo jedna njezina faza. Ja sam na tom putu otkrila da zapravo u svjesno odabranoj samoći nikad nismo sami. Napuštajući druge, napravimo prostora da upoznamo sebe.

Bljesak.info: Kako je nastala koncertna predstava Cvit samoće i zašto je važno da je publika posjeti? Djeluje mi kao neobična predstavu koju prije svega moramo osjetiti i osjećati…

STIPIČEVIĆ: «Cvit samoće» bi bila «Glazbeno-poetična priča o suočavanju čovjeka sa samim sobom», dok ju je pak redatelj Ivan Leo Lemo nazvao "Mediteranskom ayahuasca seansom, koncertnim dnevnikom, psihodramskmi poučkom, jungovskom sanjaricom i dalmatinskim Amarkordom FreeDA Nere Immortelle u savršeno dizajniranoj intimističkoj, galerijskoj i kiparskoj režiji Mie Melcher". Naša publika se vraća po drugi pa i treći put na našu predstavu, a to je najbolji znak da smo kao doživljaj potrebni čovjeku jer on sebe u njemu čuje. «Sad znam da nisam sama.» jedan je od najdirljivijih komentara iz publike. Ima li išta ljepše od toga? Biti nekom ogledalo, biti nekom znak da nije sam i da smo negdje svi povezani u ovom «samotnom» svijetu. S druge strane, dovoljno je doći na predstavu ukoliko publiku zanima kako to zvuči moja duša u notnom i poetičnom zapisu.

Bljesak.info: Kako je došlo do toga da radite podcast, na kojim se platformama može pogledati i poslušati?

STIPIČEVIĆ: Podcast «La fleur de la Solitude» hibridni je podcast koji spaja self interview, fiktivnu priču i originalni soundtrack mene kao autorice i izvođačice te na taj način naglašava važnost autentičnosti u življenju i bilo kojoj vrsti stvaralaštva. Slušanje autentičnog glasa za mene je put ka zadovoljnoj i zdravoj svakodnevnici.

Podcast predstavlja onaj dio moje osobne art terapije koja je prerasla u isključivo audio formu namijenjenu još intimnijem prostoru pojedinačnog slušatelja. Kako u interviewu pitanja postavljaju druge osobe, a urednici određuju naslove koji se često znaju izvaditi iz konteksta, u 2022. godini, u vrijeme kada svatko ima slobodu i mogućnosti komunicirati s cijelim svijetom kako želi, ja sam u želji da publici predstavim što autentičniju sliku svoje osobnosti, odlučila napraviti interview sama sa sobom, odnosno sa svojom Dušom na nešto kreativniji fiktivan način. Rijetko to činimo, a ja sam to radila posljednjih sedam godina svakodnevno. A da bi to zvučalo i izgledalo kako sam ja beskompromisno zamislila omogućili su mi moji najbliži suradnici Andrea Giordani i Vadim Erudaci. Tu istu podršku na kazališnim daskama dobila sam od moje dugogodišnje suradnice i prijateljice Mie Melcher. Sadržaj koncertne predstave CVIT SAMOĆE ujedno je i kazališno uprizoreni soundtrack podcasta, na taj način su projekti komplementarni.

Podcast je već u samom početku organski startao jako dobro, a danas bilježimo preko 7500 slušanja u preko 490 gradova i 50 zemalja svijeta. Već nakon prve epizode podcast se našao na nekoliko podcast top lista u kategorijama drame gdje smo na Apple platformi globalno u jednom trenutku bili na 1. poziciji. U Hrvatskoj smo trenutno na 1. poziciji. Međutim uz Sloveniju i Srbiju redovito smo pozicionirani u prvih 15 kada izađe nova epizoda. Preko polovice slušatelja dolazi iz Sjeverne Amerike, a podcast se za sada sluša najviše u New Yorku, San Franciscu i Los Angelesu. Nakon Amerike slijede Francuska, Hrvatska i Srbija. (Belgija/11., Nigerija/9., Francuska/16., Nizozemska/75, u V. Britanija/118, Kanada/136). Prezahvalni i ponosni smo što smo već tako brzo uspjeli publiku zaintrigirati s temom samoće od koje se danas toliko zazire.

Podcast «La fleur de la Solitude» (fr.Cvijet samoće) sluša se diljem svijeta, ima 12 epizoda u trajanju terapeutskih seansi, između 60 i 90 minuta, međutim kao i sa knjigom, može se slušati u etapama kako pojedincu odgovara koristeći se različitim Podcast platformama poput Spotify-a, Apple-a, Amazon-a, Buzzsprout-a i naše službene stranice www.freedaneraimmortelle.com.

Nova epizoda Podcasta izlazi svako nekoliko tjedana, kod autentičnosti je zapravo pravilo da pravila nema, stoga bi najbolje bilo pretplatiti se na naš newsletter na našoj stranici www.freedaneraimmortelle.com i upratiti naš profil na našim društvenim mrežama, tako ćete biti sigurni da ste u toku.

Bljesak.info: U ovom vremenu, osim pandemije korone, čini mi se da postoji i jedna tiha, nevidljiva pandemija anksioznosti i tjeskobe s kojima se muče brojni ljudi oko nas. Anksioznost je jedno nevidljivo stanje koje čovjeka iznutra razara? Iako je svatko individualan, imate li neki savjet? Koliko vam je umjetnost pomogla?

STIPIČEVIĆ: Meni je umjetnost jako pomogla, iz tog razloga i dijelim svoju priču, da inspiriram ljude da se krenu družiti sami sa sobom putem najjednostavnijeg alata, olovke i papira za početak. Nevjerojatno je koliko danas nismo iskreni sami prema sebi, a onda se čudimo kako se život ne odvija smjerom kojim bismo htjeli. Jedno je što mi želimo, a drugo što mi stvarno zapravo želimo, odnosno što želi naša duša. Anskiozna stanja alarmi su da nam nije ugodno «tamo» gdje jesmo. Takve trenutke trebali bismo gledati kao znakove da mijenjamo svoju svakodnevnicu, svoje misli i uvjerenja, koja su najčešće uzroci anksioznih stanja.

Bljesak.info: Ključna poruka vašeg umjetničkog rada je autentičnost. Je li danas izazovno biti autentičan i svoj kada nas se na sve moguće načine pokušava uniformirati?

STIPIČEVIĆ: Itekako je izazovno iako se svijet pretvara da je u modi autentičnost. Ona prava autentičnost nikada neće biti u modi, sve dok se svijet ne pretvori u mjesto tolerancije, ljubavi i empatije.