Monografija “Ivo Gregurević“: Bio je hrvatski John Wayne, istinski velikan filma
Ivo Gregurević (1952. – 2019.) bio je rođeni glumac. Glumac koji glumi i kad ne glumi. Jedinstven u svakom pogledu. Ovim riječima jednog od najvećih glumaca naših prostora opisuje Miroslava Vučić, urednica monografije „Ivo Gregurević“ objavljene prije koji dan u Hrvatskoj.
Monografija „Ivo Gregurević“, objavljena u izdanju Školske knjige, raskošno i bogato opremljena, s više od 500 fotografija, u kojoj su prikazani svi segmenti bogate Gregurevićeve karijere tijekom koje je odigrao 196 uloga, prvo je predstavljanje imala nedavno na Danima hrvatskog filma - festivalu u Orašju, čiji je osnivač i inicijator bio sam Gregurević, a koju se u umjetničkim i filmskim krugovima naziva i „malom Pulom“.
196 uloga
Monografiju je priredio Vedran Mlikota, dok o profesionalnim uspjesima Ive Gregurevića, pišu akademik Boris Senker, filmolog Daniel Rafaelić, urednica Dramskog programa Hrvatskog radija Lada Martinac Kralj i novinarka Nada Koturić, urednica je Miroslava Vučić, a dizajn potpisuje Martin Peranović.
“Monografija donosi presjek bogate Gregurevićeve karijere, duge četiri desetljeća tijekom koje je odigrao 196 uloga, 36 u kazalištu, 116 na filmu, šest u radiodrama i 38 televizijskim serijama, a posebnost joj daju i videoprilozi u kojima, zahvaljujući, QR kôdovima, čitatelji mogu pogledati Ivinu antologijsku predstavu Đuka Begović, isječke iz nekoliko filmova te dio legendarnog razgovora s Robertom Knjazom u Svlačionici“, izjavila je urednica Miroslava Vučić za Bljesak.info.
Đuka Begović
Akademik Boris Senker, u poglavlju posvećenom Gregurevićem kazališnim ulogama naslovljenom „Rođen za glumu“, piše da je Gregurević imao ono nešto.
“Najjednostavnije što se može, ono nešto – it- objasnio je američki povjesničar i teoretičar glume Joseph Roach. To nešto bila je Ivina iznimna scenska uvjerljivost. Julio Tapon, Hamlet, Tartuffe, Matamor, Visko Zlodre, Rico Verri, Grbo – bile su to velike Ivine kazališne glumačke interpretacije, no ipak ni jedan od tih i drugih kazališnih likova nije srastao s Ivom onako čvrsto i trajno kao lik slavonskog bećara Đuke Begovića“, navodi Senker.
Filmolog Daniel Rafaelić, u poglavlju posvećenom Gregurevićem filmskim i televizijskim ulogama, piše kako je filmski pandan Đuki Begović bio Čaruga, nakon kojeg je briljantnim komičnim darom i prštećom erotikom trajno zaposjeo srebrni ekran kao glavni glumac.
“I to takav glavni glumac za kojega niste do kraja sigurni je li pozitivac ili negativac. Nikad kopija, uvijek simbol, pravi pravcati velikan hrvatskog filma. Prijateljskog lica koje prema potrebi postaje dijabolično, vrlo je brzo i sâm postao znak. Vrhunskim filmskim i televizijskim ostvarenjima te antologijskim ulogama udomaćio se Ivo u gotovo svakoj kući u kojoj se voli i gleda hrvatski film. Ivo Gregurević bio je i ostao standard i domet“, napisao je Rafaelić.
Osim filmskih, televizijskih i kazališnih ostvarenja, monografija „Ivo Gregurević“ donosi uvid i u njegove uloge u radiodramama iz pera Lade Martinac Kralj, urednice Dramskog programa Hrvatskog radija, te povijest festivala Dani hrvatskog filma 'Ivo Gregurević' kojim se njegovo rodno Orašje našlo na mapi filmskog svijeta koju je priredila i napisala novinarka Nada Koturić.
'Tebe, Ivo, među nama svima ima“
Vedran Mlikota, hrvatski kazališni i filmski glumac koji je i inicijator i priređivač monografije, u svojevrsnom bloku sjećanja okupio je 44 osobe iz javnog života Hrvatske i BiH koje su podijelile sjećanja na Ivu Gregurevića.
Među inima o Gregureviću su tako pisali Luko Paljetak, Rade Šerbedžija, Branko Schmidt, Dalibor Matanić, Miljenko Jergović, Rajko Grlić, Zrinka Cvitešić, Goran Grgić, Dražen Ferenčina, Jasmin Duraković, Iljo Benković.
Ivo Gregurević (Donja Mahala, Orašje, 7. listopada 1952. – Zagreb, 1. siječnja 2019.) glumačku karijeru započinje kao srednjoškolac u vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić. Nakon srednje škole upisuje se na studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Već kao studenta angažira ga Bogdan Žižić u filmu Ne naginji se van (1977.), a iste godine i Antun Vrdoljak u Mećavi. Oba su filma bila iznimno uspješna u kinima te Ivo postaje prepoznatljiv filmski glumac. Na Akademiji je diplomirao glumu 1978. te počeo snimati za televiziju, glumiti u kazalištu i na filmu.
Televizijski serijali Mačak pod šljemom i Bombaški proces donijeli su mu popularnost širega kruga gledatelja, no prijelomna je bila uloga Netjaka u Velom mistu (1980.) u kojemu je sa Špirom Guberinom u ulozi Strikana stvorio jedan od najomiljenijih svevremenih likova u povijesti Televizije Zagreb. Sličan je uspjeh ponovio s ulogom Krele u filmu i televizijskoj seriji Kiklop (1982.). Glumački odmak napravio je u filmovima Kraljeva završnica i Osuđeni (1987.), a posebno ga je obilježila uloga Tome u filmu Sokol ga nije volio (1988.).
Od 1986. bio je u stalnom angažmanu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u kojemu je stvorio impresivan niz uloga (Molièreov Tartuffe, Begovićev don Vice, Marinkovićev Mitar…) među kojima je ona u monodrami Đuka Begović bila posebno popularna.
Godine 1991. nastupio je u svojoj vjerojatno najpoznatijoj i najvažnijoj filmskoj ulozi. Naslovnom ulogom u filmu Čaruga (1991.) najprije se prometnuo u filmsku zvijezdu države koja se te godine raspala, a potom, zahvaljujući svojemu magnetizmu, postao glavni glumac većine hrvatskih filmova koji su snimljeni nakon Domovinskog rata.
Za svoje je glumačke nastupe nagrađivan mnogobrojnim nagradama od kojih su posebno važne Nagrada Vladimir Nazor za filmsku umjetnost (1998.), Srebrna arena za sporednu mušku ulogu u filmu Tri muškarca Melite Žganjer (1998.) te četiri Zlatne arene za filmove Bogorodica (1999.), Ne dao Bog većeg zla (2002.), Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.) i Kosac (2014.).
Nagrađen je Nagradom Mila Dimitrijević za ulogu Matamora u predstavi Iluzija Pierrea Corneillea (1993.) te čak s tri Nagrade hrvatskog glumišta: 1998. za glumačko ostvarenje u TV drami Šokica, 2002. za ulogu Rica Verrija u predstavi Večeras se improvizira Luigija Pirandella te 2006. za glumačko ostvarenje u televizijskoj seriji Duga mračna noć.
Na filmskome festivalu u Motovunu 2015. godine dobio je Nagradu Pedeset godina. U Orašju je 1995. godine pokrenuo filmski festival Dani hrvatskog filma koji od 2020. nosi njegovo ime.
