Svjetlopise pod bosanskim nebom Mate Kaića, prvog livanjskog fotoamatera, moguće je pogledati sve do 2. travnja 2022. godine u Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg.

Ružica Barišić, kustosica i koautorica Kaićeve izložbe “Svjetlopisi pod bosanskim nebom“ iz Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu, za Bljesak.info, podsjeća da su na izložbi predstavljene 104 fotografije iz bogatog opusa neobičnog umjetnika i to pejsaži, genre scene, portreti suvremenika i slučajnih prolaznika, životinja, te motivi od Jadranske obale, Splita i Dubrovnika.

Od Livna, Dubrovnika, Mostara, Širokog Brijega Zagreba pa do Beča

“Čarobni zapisi svjetlom odabrani su iz ostavštine Mate Kaića koja se sastoji od 377 staklenih ploča (negativa, pozitiva i dijapozitiva u boji) u više dimenzija. Premijerna Kaićeva izložba bila je u Livnu 2015./2016., osim toga gostovala je 2017. u Dubrovačkim muzejima (DUMUS) u prekrasnom prostoru njihovoga depandansa u Rupama, 2018. Dio izložbe prikazan je u suradnji s Mostarskim Sveučilištem (SUM) na Filozofskome fakultetu i Muzeju grada Tešnja“, izjavila je Barišić za Bljesak.info.

Nakon Širokog Brijega, izložba Mate Kaića gostovat će u Etnografskom muzeju u Zagrebu sredinom lipnja, a u planu su i izložbe u Splitu i Beču.

Matu Kaića mogli bismo nazvati dobrostojećim hobistom koji je hobijem zabilježio i u baštinu nam ostavio neprocjenjive dokumentarističke i umjetničke slike Livna, BiH i dijela Hrvatske

Mato Kaić je, objašnjava Barišić, rođeni Livnjak (1885. – 1967.), intelektualac i umjetnik koji je ponikao u velikoj i bogatoj livanjskoj obitelji zaslužnoj za društveni, privredni, politički i kulturni život Livna krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

“I sam je doprinio prosperitetu  rodnoga grada. Rado ga nazivamo dobrostojećim hobistom koji je znao iskoristi okolnosti i preduvjete tj. obrazovanje i ekonomske mogućnosti obitelji za osobni prosperitet. Fotografija će obilježiti njegovu ranu mladost. Ako je suditi prema datiranim svjetlopisima najveći broj i ponajbolji njegovi uradci nastali su od nabave kamere 1901./1902. do 1913. godine kada se nesputan obvezama prepustio pasioniranim putovanjima ne ispuštajući kameru iz ruku“, izjavila je.

Posljednju fotografiju snimio 1938. godine

Prema riječima Kaićeve kćeri Vojislave, posljednju je fotografiju snimio 1938. godine, a tijekom gotovo četiri desetljeća, iz hobija je svjetlom bilježio i od zaborava otrgnuo povijesne slike rodnog grada, događaje, njegove suputnike, iščezle običaje, krajolike i arhitekturu.

“Kaićeva fotografije nije samo značajna za livanjsku povijest, već pruža bolji uvid u do sada nedovoljno istražen i, moglo bi se reći dopunjava bosanskohercegovački fotoamaterizam koji je nesumnjivo doprinio razvoju umjetničke fotografije u Bosni i Hercegovini“, ističe kustosica.

U Kaićevo je vrijeme fotografija bila relativno mlad medij – u Europi se pojavljuje 1830., prva bosanskohercegovačka 1855., a livanjska u 1878. Načinio ju je čuveni bečki fotograf Franz Laforest, koji je u Livno stigao s austrougarskom vojskom. 

“Sve su livanjske fotografije do kraja XIX. stoljeća načinili strani putujući fotografi. Kako su onodobne fotografije snimane foto kamerama na staklene ploče pravo je umijeće i izazov bio izraditi dobru fotografiju, a još veće sačuvati ih do naših dana. Iz istih je razloga fotografija Kaićeva doba bila i skup hobi“, dodaje Barišić.

U njegovu opusu, ističe, prevladavaju povijesno-etnografski motivi s notom domoljublja. Kaićeva fotografija odiše umjetničkim realizmom, bez obzira na to što je tema prikaza. Prizori odišu intimom: obiteljske slike, partija biljara, partija karata, a portreti sugrađana čovjekoljubljem i empatijom.

“Svi prizori su puni života, vrlo topli, ponekad sjetni a ljudi usprkos tešku životu, vedri, nasmijani i veseli. U slikama krajolika vidljiva je okupiranost zavičajem i osobna fascinacija igrama sjena na površini vode“, napominje.

Znate li gdje je famozni Matin pod

Iznenadna očeva smrt 1913. primorala je Kaića da preuzme dio obiteljskih obveza i kao što nam je poznato zapala ga je uprava obiteljskom pilanom na rječici Poričnici kraj Bugojna.

“Fotografija pada u drugi plan, a pilanu je modernizirao stavljajući ju u električni pogon. Dvadesetih godina kupuje imanje uz rijeku Žabljak u Livnu, na kojem se do svoje smrti (1967.) uspješno bavio uzgojem voća i povrća s modernim sustavom navodnjavanja. Postao je jedan od najvećih proizvođača voća i povrća u Livnu, a njegove uspjehe bilježile su splitske dnevne novine. Koliko je imanje bilo uspješno svjedoči činjenica da se taj dio naselja uz rijeku Žabljak i danas u narodu zove Matin pod“, dodaje Barišić.

Među Kaićevim suvremenicima vjerojatno je bilo poznato, ističe,  da se između ostaloga bavio i fotografijom, no mlađim naraštajima iz predaje ostaje poznat kao vrstan privrednik i ratar.

“Tako je bilo sve do 2015. godine kada je ova izložba prvi put predstavljena livanjskoj javnosti, koja je tom prigodom spoznala izuzetan umjetnički senzibilitet, vrsnog fotografa s osobitim smislom za izbor motiva i postojećeg trenutka te izuzetnim smislom za kompoziciju. Kaić je čovjek, intelektualac i umjetnik koji je bio puno ispred svojega vremena kojega provincija i njezini standardi nisu zadovoljavali nego je šireći vidike posezao za onodobnim europskim standardima“, rekla je Barišić.

Bogata ostavština

Kaićevu ostavštinu su dobili bez autorskih bilješki, bez datacije,  lokacije i ubikacije, a sve  legende, lokacije/ubikacije i datacije nastale su temeljitim istraživanjima na čemu zahvaljuju sugrađanima i kolegama iz drugih krajeva i muzeja.

“Stručnu pomoć o staroj fotografiji dobili smo u stručnoj suradnici Mariji Tonković, voditeljici stare fotografije Muzeja za umjetnost i obrt. Kaićeva putovanja i nas su  tjerala njegovim itinerarom. Pretražili smo arhive Dubrovnika te brojne splitske dnevnike i novine. Početkom XX. stoljeća amaterska fotografija je često izlagana u Splitu. U popisima sudionika tih izložbi Kaićevo ime tada nismo uspjeli otkriti. Je li razlog tomu bila njegova nesigurnost ili samozatajnost, nikada nećemo saznati. Franjevački muzej i galerija Gorica – Livno, gotovo sa stoljetnim odmakom, ima čast i zadovoljstvo prezentirati njegov umjetnički opus i izvrsnost metiera“, zaključuje Ružica Barišić, koautorica izložbe Mate Kaića „Svjetlopisi pod bosanskim nebom“.