Lujanović za Bljesak: Maraton je savršena metafora samoće

Nebojša Lujanović, književnik, znanstvenik, profesor na osječkoj Akademiji za umjetnost, u intervju za Bljesak.info govori o novom romanu Maratonac objavljenom prije nekoliko tjedana u izdanju Frakture.

Lujanović je pasionirani maratonac, čini se, trkač po rođenju, koji u novoj knjizi piše o usponima i padovima, upornosti da bi se vježbalo za jednu takvu disciplinu, bolu i hrabrosti, zadovoljstvu pobjede.

“Maratonac je knjiga o neodustajanju, to je proza koja čitatelja potiče da vidi izazove u svom životu, da pogleda staze koje želi prijeći i načine da kroz ta iskušenja pokuša postati bolji, dok je maraton najtočnija metafora puta kojim čovjek treba proći kako bi spoznao sebe i drugoga“, navodi nakladnik.

Bljesak.info: Maratonac je na prvoj razini roman o maratonima i trčanju. Zadržimo se tu, pa nam opište što vas je 'natjeralo' da počnete trčati i što vam trčanje kao sportska aktivnost u svakodnevnom životu znači?
LUJANOVIĆ: Na prvoj razini, da, moglo bi se reći da je ovo knjiga o trčanju. Međutim, niti bih trčao, niti bi o trčanju napisao niti retka, da je to samo nizanje kilometara ili suhoparna fizička aktivnost. U samom početku me bilo strah da se tekst svede samo na to; u tom slučaju bih ga bacio u koš. Kao što mi je trčanje u životu bilo puno više od toga, tako je na kraju ispao i roman – o svemu, samo ne o trčanju. Tako su vjerno život i tekst odrazili jedno drugo. Kako taj složeni splet (što sve znači trčanje i maraton kao metafora) ne mogu sažeti u jedan odgovor, tu je cijeli roman o tome. Mogu samo ovako odškrinuti vrata.

Bljesak.info: Danilo Kiš napisao je famozne "Savete mladom piscu", a što biste vi rekli mladom trkaču, onom koji tek počinje? U romanu čitatelje pomalo demotivirate, "odgovarate" od trčanja. LUJANOVIĆ: Prvo da se zahvalim na usporedbi, na odličnoj poveznici, zapravo genijalnoj. Promišljajući maraton, ja sam, služeći se njime kao pomoćnom tehnikom, promišljao život i pisanje. I roman se ustvari sastoji od dodirnih točaka između tog troje. Onaj dio o pisanju, tek sada vidim, mogao bi funkcionirati slično kao Kišev tekst. Kao skupina savjeta: što je pisanje, kako mu pristupiti, koliko uzima čovjeku, koliko daje. Uz prikaz koliko uzima i daje sam maraton. I u jednom i drugom nema nikakvog uljepšavanja. I niti najmanje, ali baš najmanje namjere, da nekog na bilo što od toga motiviram. Ovo nije takav tekst. Ovo je prikaz cijene koju čovjek treba platiti da bi se bavio pisanjem. Ili trčanjem.

Bljesak.info: U maratonskoj utrci čovjek utrkuje sam sa sobom, dok mu drugi sudionici utrke samo smetaju, rekao je Miljenko Jergović na predstavljanju knjige. Slično je i u životu? Rijetko nam drugi, posebno u današnja vremena, pomognu, obično nažalost smetamo i podmećemo jedni drugima?
LUJANOVIĆ: Brojne se usporedbe tu otvaraju. Suputnici na trkačkoj stazi i suputnici u pisanju i u životu. Recimo, jedna od njih: u velikim maratonima ima previše natjecatelja, ne mogu svi krenuti u svoje vrijeme, pa je start podijeljen na startne zone. Kako bi cijela ta rijeka ljudi (nekada i po 30 000 ljudi) mogla cirkulirati uskim ulicama, zone kreću jedna po jedna. U prvu zonu idu najbrži i tako dalje do pete ili šeste. Trkači na prijavi moraju upisati svoj najbolji rezultat (koji nitko ne provjerava) i prema tome su svrstani u određenu zonu. Pazite sad; trideset posto njih je neiskreno. Prepotentno. Nadobudno. S ambicijama daleko od realnih mogućnosti. Slažu rezultat, svrsta ih se u drugu startnu zonu, i onda ja iz treće moram voziti slamom ili ih preskakati već nakon prve trećine staze… Kome to rade, što žele dokazati, koga lažu? Nije li tako i u životu? I u pisanju?

Bljesak.info: Pišete, između ostalog, na neizravan način, i o izbjeglištvu, životu u tuđini. Kakav je to osjećaj biti i tamo i ovamo - i u Bosni i u Hrvatskoj? U obje zemlje istovremeno i pripadati i nepripadati?
LUJANOVIĆ: Sa svim svojim usamljeničkim treninzima (ako nas se svaki četvrti termin skupi petorica na zajedničkom dužinskom treningu, to je, nogometnim rječnikom, pun stadion), borbom sa sobom, zatvaranjem tijekom priprema i u samoj trci, maraton je savršena metafora – samoće. Tu ne samo da je čovjek sam, isključen od drugih ljudi, on se isključuje i od svijeta. Drugu polovicu trke ne primjećuje više ni zgrade, ni prolaznike, ni zvukove. To zatvaranje bi moglo biti tema ovog romana. Na njega može biti spreman samo netko tko je navikao na samoću. I isključenost. Neki fragmenti o izbjeglištvu tijekom pisanja su tu izašli spontano, čak i vrlo škrto, minimalistički, a ispada da su odjeknuli kao gongovi. To je onaj trenutak kada i meni samom tekst izmiče. Ne pripadati nikome je nekada (ustvari, najčešće) teško; takav se probijati kroz život, osigurati egzistenciju. S druge strane, takvom je lako napisati ovakav tekst.

Bljesak.info: Svaki je maraton pobjeda nad samim sobom, pa tako i ovom knjigom govorite o čovjeku koji se nalazi sam, na pustopoljini i mora raščistiti svoje dileme, strahove, poraze, da bi se usudio krenuti dalje, u trčanje, u život. Kako je osjećaj krenuti, odvažiti se? Bolje od bilo koje droge na svijetu?
LUJANOVIĆ: Otrčati jedan maraton znači odživjeti jedan mali život unutar života. Sa svim amplitudama, sa zalihom emocija koju netko skupi kroz godine i godine doživljaja. Od zanosa na početku kojeg spominjete, preko preispitivanja, preračunavanja, umora, sumnje, trpnje, prvih pomisli o odustajanju, grčevite borbe, utrnuća, ravnodušnosti, poleta i euforije na samom kraju, pa zatim nekakvog smirenja koje je vanvremensko. No, sad sam već predvidljiv, tako je isto kod pisanja romana. Taj osjećaj na kraju, e to je ta droga koju spominjete, to je, kako kaže pjesma od Bukowskog uvrštena u roman: kada čovjek daje sebe do kraja, tada je najbliže bogovima.

Bljesak.info: Pisanje je, kao i maraton, težak, mukotrpan, krvnički samotonjački "sport". U tom nema ništa mistično, maštovito, kako se obično ljudima koji se ne bave tim poslom, čini?
LUJANOVIĆ: Dopustite da skrenem temu na radionice za pisanje koje vodim već sedam godina. Tu je protutnjalo jako puno polaznika koji su imali romantičnu predodžbu o pisanju. Imali su talent, toga uvijek ima. To su sve neobični ljudi, jako neobičnih pogleda na život, s gomilom ideja. Mi voditelji smo im na radionici dali alat (mala nadopuna: na njima ne učimo nekoga da bude kreativan, nego dajemo alat kojim oni mogu izraziti svoju kreativnost). Ono treće čini razliku, izdvaja njih troje ili četvoro iz grupe od dvjestotinjak koliko sam ih do sada poučavao. A to je ustrajnost. Spremnost da se tome posvete. Na štetu obitelji, prijatelja, zabave, posla… Da se tome predaju. Napokon, da plate cijenu o kojoj govorim u romanu. Jako malo ih je spremno na to.

Bljesak.info: Knjiga je i o  neodustajanju. Kako ne odustati? Zašto ne odustati od bilo čega što radimo? Čemu nas uči maraton, a čemu književnost i gdje se to dvoje dodiruju?
LUJANOVIĆ: Brojne su stvari koje vežem uz roman, a koje se kose s eventualnim statusom hita, kojem on sad, kako kažu, pretendira. Jedna od njih je ta ustrajnost. Pisanje je posao na duge staze. Mjeseci, godine, čitanja, rada na sebi, preispitivanja, potrage… Kao što je maraton ustvari rezultat mjeseci i godina skupljanja kilometraže po svakakvim vremenskim uvjetima. I onda kada čovjeku nije do života, a kamo li do trčanja. To, vidite, danas u ovim vremenima uopće nije popularno. Danas u medijima nije vijest da je netko nešto uspio ili ostvario zbog godina i godina truda. Baš naprotiv. Medijima su najzanimljiviji oni koji se uopće nisu trudili, nego su pukim slučajem uspjeli. Upravo to, uspjeh bez imalo pripreme ili ulaganja, fascinira danas instant kulturu površnog kiča. Što će takvoj kulturi ovakva knjiga?

Bljesak.info: Koliko se i po čemu eventualno ova knjiga razlikuje od ostalih koje ste napisali? Je li i ona sama neki vaš novi maraton, izlet u nepoznato?

LUJANOVIĆ: Svaka knjiga mi je bila izlet u nepoznato, probijanje granica. Ali, ovom sam možda otišao najdalje u nepoznato. To se ne mora uvijek isplatiti, niti se može predvidjeti. Mislim na reakciju čitatelja. A ne može ih se niti prevariti. Čak i prosječan čitatelj jako dobro osjeti kada nešto nije autentično, kada autor, unatoč tehnički savršeno dotjeranom tekstu, fingira emociju koja ga ne izjeda, koja nije njegova opsesija niti ju je dubinski proživio. Žiri može kalkulirati, raspoređivati, lobirati, pa izvući ovaj ili onaj tekst. Čitatelj mu neće dati svoja tri četiri dana svog života ako ga emocionalno ne dotiče.