Balada ili ja sam te rodila, ja ću te i ubiti

Ne vjerujem da se bh. i europska redateljica Aida Begić vodila svjetskim #MeToo pokretom kada je snimala Baladu, bh. kandidata za Oscara ove godine. Jer da jest, bio bi to, iz niza razloga, duboko negledljiv film; snimljen i produciran u aktivističke, političke i ideološke svrhe kakvima se teško odolijeva.

Balada jest ženski film, jest film o ženama i ženskosti, ali ne onakav kakvim bi ga snimile i prezentirale neke radikalne feminističke struje jer su u njihovom poimanju svijeta, žene, naime, rijetko  „krive“ ili nešto pogrešno uradile, a još manje pakoste jedna drugoj.

Ključni problem u životu Merjem (koju igra Marija Pikić), tridesetogodišnje žene i majke malodobne kćeri koja živi u izvanbračnoj zajednici, jest njena – vlastita majka. Ta Merjemina majka, Zafira (Jasna Žalica) jedna je od onih majki koje su, po vlastitim navodima, žrtvovale sve da bi njihovoj djeci bilo dobro. I u toj su bolesnoj, pomalo sadističkoj žrtvi, zaboravljanja samih sebe i napuštanja vlastitih života, odgojile duboko nesretnu djecu.

Ta nesretna djeca pretvaraju se u kladioničarske ovisnike koji novac duguju svakom drugom u naselju, pa ih onda „kamatari“ maltretiraju, traže svoje nazad, a oni, naime, nisu čak u stanju, kao odrasle osobe, pronaći gdje im to stoje čarape. I nije to ona tipična 'nesposobnost' pronalaska neke stvari koju rijetko zatrebamo, nego čarapama. Tražiti od nekog člana obitelji da vam pronađe čarape, ravno je pitati ga, hoće li vam oprati zube i gdje stoji vaša četkica za njih.

Svaki ovisnik je invalidan

E, pa takav je Merjemin brat, Nane (Davor Golubović). Zafira zapravo samo jednom u filmu odolijeva sinu, upravo kada u obiteljskoj svađi, traži vlastite čarape i šalje ga, posve neobično za nju, u pičku materinu. To je valjda, ovako odgojenom sinu, bilo prvi puta da ga je majka poslala tamo odakle je došao. Inače mu, jasno je, svo vrijeme ugađa, brine, skrbi o njemu, kao da je invalidan. A svaki ovisnik i je, zapravo, invalidan.

"Što nisi čuvala brak?" 

Merjem vodi bitku za skrbništvo nad kćerkom koja je ostala kod oca, ali u Zafirinim očima njoj nije dovoljno stalo do vlastitog djeteta,  a još manje do braka, pa je optužuje za krah braka, koji i nije brak, nego veza, odnos i to prijekornim riječima: “Što nisi čuvala brak?“

U našem je, bosanskohercegovačkom svijetu, manje-više žena uvijek kriva i ta zbog koje je sve nestalo, propalo. I dok Meri, duboko nesretna žena, zarobljena između vlastitih želja i majčinih očekivanja, pokušava pronaći posao i vratiti skrbništvo, jedino što je čini ispunjenom, makar na trenutke, njena majka prezire i osuđuje.

Pročitajte još

Aida Begić za Bljesak.info: Djecu odgajamo da budu spremna na ratove, glad, katastrofe

U očima vlastite majke Meri je pomalo prostakuša, pomalo i kurva, pomalo i nesposobna, ali je eto njena, pa da je spasi svih komšijskih tračeva, ogovaranja, prijekornih pogleda po gradu, udat će je, k'o biva, prvi put pravo i „za prave“ za bahatog i korumpiranog odvjetnika koji je „kućni prijatelj“. Tako će, eto, nestati svi njeni problemi – udat će se, imat će sigurnu i mušku ruku da je čuva, kćer će joj se vratiti, možda neće morati ni raditi.

Ukratko, sve ono što njena majka nema i nije imala, trebala bi sada Meri proživjeti. Pritom, majku ni najmanje ne zanima što to Meri ne želi, što joj nije stalo, što je, jednostavno, umorna od života i pokušaja da osvoji vlastitu slobodu i što samo želi – biti glumica. I kada odlazi na audicije, čak i dobije ulogu, ta se žena, makar na kratko, osjeća slobodnom i svojom.

Odrastati i odrasti u disfunkcionalnoj obitelji ne znači samo biti dijete bez jednog roditelja, nego se boriti za vlastito mjesto, ne samo unutar obitelji, nego i cijelog svijeta, u konačnici. A da bi se moglo, izići „na megdan“ svijetu i stvarnosti, potrebno je prvo dobiti onu najtežu bitku – onu protiv članova vlastite obitelji, pa taman to bila i posesivna majka koja samo želi najbolje.

Oteta sloboda 

„Balada“ je film o jednom suštinskom nerazumijevanju među ljudima, o tome žele li nam roditelji sve najbolje i što se dogodi kada je „njihovo najbolje“ za nas „najgore“, o tome kako nas stvore i onda žive pokopaju.

Ovo je, ustvari, ekranizirana priča o tome što ostaje od nas kada izjava „ja sam te rodila, ja ću te i ubiti“, živi među kuhinjskim krpama, neopranoj posteljini, konzervama graha, paketima heljdinog brašna, prašini iza ormara.

Baladu bi zato trebao pogledati svatko kome je oteta sloboda, kome je nekad nešto u životu „branjeno“ i „zabranjeno“, i to ne zbog sebe, nego onih koji su mu zabranili.