Zna li Željka da smo atrofirali

Željka Cvijanović, predsjednica Vlade Republike Srpske, ozbiljno se sprema naslijediti Milorada Dodika u predsjedničkom uredu u Banja Luci. Ne, neće, da ne bude zabune, Dodik ni u penziju, niti u zatvor, već u Teheran, pardon, u Sarajevo, tačno tamo gdje sada na posao ide Mladen Ivanić. Vlasnik RS-a ne može se više kandidirati za entitetskog predsjednika, pa je odlučio malo biti član državnog Predsjedništva, dok će Željki Cvijanović ostaviti kancelariju, namještaj, sekretaricu, mini bar i službeno vozilo. Zato sada ona mora imati i mišljenje i plan koji se na prvu čini glupim, a na drugu je sigurno glup.

Taj plan je da Republika Srpska jednoga dana bude nezavisna država i podrazumijeva da se na njegovom ostvarenju ne radi ništa! Baš ništa. Samo treba da se čeka. "Uopšte ne mislim da to treba da bude na dnevnom redu kao stvar koju morate raditi. Mislim da će doći do atrofije BiH i da će to biti rezultat pravljenja nekih drugih odnosa, a ne zato što to treba držati kao politički cilj", kazala je Željka Cvijanović.

U prevodu, dosta slobodnom, jer je temeljno značenje riječi atrofija – neishranjenost, Bosna i Hercegovina će sve manje moći funkcionirati i jednom će potpuno prestati. Tada će, valjda to ona tako misli, Srpska, htjela ne htjela, (p)ostati nezavisnom, biti samostalna jedno pet – šest dana, dok se ne proslavi, narod ne napije, otrijezni i dođe sebi, pa se mirno i dostojanstveno priključiti Srbiji. Kad će to tačno biti i koliko još valja čekati, ne zna se. Ustvari, ne zna Željka Cvijanović, kao što pojma nema da joj plan ima jednu, kao svemir veliku rupu.

Bosna i Hercegovina je, naime, uveliko atrofirala – da ostane kod tog, nespretno izabranog, ali zvučnog termina – ukoliko je, uopće, i dana u zadnjih dvadesetak godina bila neatrofirana. Trebala bi to, prije od nas malih, znati premijerka Željka Cvijanović, a ako i nije sama mogla skontati, imala je koga pitati. Recimo, stranačkog šefa i entitetskog direktora, Milorada Dodika.

Kada u nekoj neatrofiranoj zemlji, eto neka bude Španiji, vlast jedne regije, Katalonije, mimo Ustava raspiše referendum o nečemu, od neovisnosti do krsne slave, predstavnici iste te vlasti idu ili u zatvor ili, ako su brzi, u Belgiju. Zatim centralna, državna Vlada, rezultate tog referenduma nabije nogom, ukine regionalne ovlasti zbog kršenja Ustava, zavede privremene mjere i raspiše izbore.

U Bosni i Hercegovini je, znamo, Milorad Dodik raspisao neustavni referendum kojim se pokrio za nepoštivanje odluke Ustavnog suda i pustio muziku. Zatvora vidio nije, a ako je i bio u Belgiji, išao je onako, da provjeri koliko su kod njih cigare, kilovat struje i kakav im je domaći roštilj, kako flamanski, tako i valonski.

U neatrofiranoj državi, eto neka bude Belgiji, pobjedničke stranke na izborima se po sedam stotina dana, sat – dva gore ili dole, ne mogu dogovoriti kako će sastaviti državnu Vladu. Svih tih sedam stotina dana, međutim, u istoj toj Belgiji, u kojoj se Flamanci i Valonci slažu kao Bošnjaci i Hrvati, može i obrnuto, sve funkcionira.

U Bosni i Hercegovini, znamo, naravno da znamo, vlast se može složiti za sat, a može i za godinu, sasvim je svejedno, jer jednako ništa ne funkcionira, od vodosnabdjevanja do ispunjavanja obaveza prema MMF-u i drugim lihvarima, od isplate penzija do operacija kile.

U neatrofiranim državama, svim po redu, premijeri možda ne stižu čitati novine, ali zato imaju saradnike koji to za njih rade, izdvajaju najvažnije vijesti, prave analize uzroka i, to posebno, posljedica, pa zatim isti ti premijeri djeluju preventivno, kako interesi države čijom Vladom predsjedavaju, ne bi bili ugroženi.

U Bosni i Hercegovini, ni to više nije nepoznato, Denis Zvizdić povremeno pogleda kakav dnevnik ili prelista novine subotom ujutru u kafiću i ostane iznenađen. Nije sada najbitnije je li objavljeno prije mjesec ili tri, ali objavljeno jeste da Hrvatska planira onečišćenje zraka u Slavonskom Brodu riješiti tako što će izvor onečišćenja prebaciti na plin. Rusi će, da pojasnimo, u svoju rafineriju u Brodu dovući svoj plin, a sve što treba napraviti da se sa one strane Save lakše diše, obavit će umirovljeni general Hrvatske vojske, bivši monter klima uređaja, bivši haški optuženik i sadašnji vlasnik dvorca, Ivan Čermak. Kako je, je li, prošlo vrijeme u kojem su generali radili šta im se prohtije, tako se cijeli posao ne može započeti bez neophodnih dokumenata. Jedan takav potpisali su predstavnici Republike Hrvatske i Republike Srpske, pa se Denis Zvizdić neprijatno iznenadio kada je sve već bilo gotovo.

„Nažalost, Republika Hrvatska se odlučila, ne uvažavajući ustavnu nadležnost državnih institucija u oblasti vanjske politike i međunarodnih ugovora i akata, da potpiše Protokol sa ustavno nenadležnim institucijama RS-a, koja predstavlja samo jedan entitet u državi Bosni i Hercegovini“, izjavio je. Ni riječ nije rekao o tome šta je , ali tačno, radio dok se na stotinu i jednom portalu i u dvjesto osam novina pisalo o tome da Rusija i Hrvatska imaju dogovor koji, bukvalno, završava u Bosni i Hercegovini, na onom mjestu na kojem se plinska cijev spaja s nečim u brodskoj rafineriji.

U neatrofiranim državama, možemo po volji upisati ime neke, a i ne moramo, kada Vlada prespava proces koji je na kraju neugodno iznenadi, neko bude smijenjen, ukoliko se već sam nije sjetio da podnese ostavku.

U Bosni i Hercegovini se Denis Zvizdić šilji da bude kolega Miloradu Dodiku u Predsjedništvu iste te Bosne i Hercegovine.

U neatrofiranim državama, raznim, komada puno, izbori se dobijaju obećanjima, a vlast gubi kada od onoga što je izgovoreno u kampanji, ostane oštra nula.

I u Bosni i Hercegovini se izbori, eto da u nečemu ličimo na nekog normalnog, dobijaju obećanjima, samo što se vlast ne gubi, bez obzira na to što se ništa, ama baš ništa, od obećanog nije ostvarilo. Evo, recimo, Bakir Izetbegović je obećao otvaranje stotinu hiljada radnih mjesta, da bi pred kraj njegovog mandata ispalo kako je čak stotinu i pedeset hiljada građana Bosne i Hercegovine, svih naroda i narodnosti, posao našlo u Njemačkoj. Njegov najdraži protivnik, Milorad Dodik, jedanaest godina najavljuje nezavisnost Republike Srpske, a onda, spremajući se za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske,  kaže da ukoliko se bude poštovao Ustav, nema nikakvog razloga da Bosna i Hercegovina ne ostane cjelovita država sa tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Inače, i Izetbegovićeva SDA i Dodikov SNSD, još su uvijek stranke sa najvećom podrškom među Bošnjacima i Srbima.

Samo u jednom Željka Cvijanović ima pravo: kada se dođe na vlast, nikakav politički cilj ne „treba da bude na dnevnom redu kao stvar koju morate raditi“. Cilj je, naime, ostvaren. Potrebno je tek, s vremena na vrijeme, napraviti rokadu, pomjeriti dvije figure odjednom, da bi se, baš kao u šahu, kralj zaštitio, a njegova kraljica postala predsjednicom Republike Srpske, atrofiranog etniteta u atrofiranoj državi.