VukoWar: Duet licemjera

Za razliku od člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, Denisa Bećirovića, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH bez ograničenja roka trajanja mandata, Dragan Čović, ove godine nije bio u Vukovaru, na obilježavanju godišnjice okupacije tog grada i zločina koji prema UN-ovoj definiciji iz 1948. imaju sva obilježja genocida.

Problem je u neučinjenom

Ako vojnici Veselina Šljivančanina nisu činili „zločine usmjerene na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja…“, onda tek treba utvrditi kako se slavonski niz užasa tačno zove.

To što Čović nije prešao granicu, ne znači da se nije sjetio stradanja iz jeseni od prije trideset i dvije godine, sasvim suprotno: učinio je to, samo u Livnu. Bećirović je, ponovimo, šetao u Koloni sjećanja, slušao predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića kako vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi objašnjava vrijednost fileta od smuđa i… I eto, to je, uz Bećirovićevo prepucavanje sa Miloradom Dodikom – o čemu je prije neki dan na ovom istom mjestu pisao Josip Mlakić – sve što vrijedi reći o učinjenom.

Problem je, međutim, u neučinjenom. Kako Denisovom, tako i Draganovom.

Pijetet prema žrtvama

To što i jedan i drugi suosjećaju sa žrtvama prvog smrvljenog grada u jugoslavenskim ratovima vođenim u devedesetim godinama prošlog vijeka je normalno, samo što u njihovim slučajevima nije moralno. Takvo će biti tek kada obiđu razna mjesta po vlastitoj državi i tamo pokažu jednak pijetet prema žrtvama, kako onim iz naroda kojima pripadaju, e jednako tako – i ni mrvu manje – prema onima što su stradali od ruku njihovih sunarodnjaka.

Grabovica, Križančevo selo, Vitez, stadion u Bugojnu, Muzička škola u Zenici, Muzej Bitke na Neretvi u Jablanici, Uzdol, Trusina, Kraljeva Sutjeska, neka su – ne i sva! – od mjesta zločina što su ih vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine počinili nad hrvatskim civilima ili zarobljenim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane.  

Tamo, međutim, Denis Bećirović nije viđen, niti je u jednom od oko dvjesto trideset hiljada otvorenih pisama svima - napisanih otkako se zahvaljujući vazelinskom odnosu prema Zlatku Lagumdžiji dokopao visoke politike - spomenuo da su, eto, u Bosni i Hercegovini neki ljudi stradali od ruku u rukavima na kojima su bili ljiljani.

Spomen ploča

Istina, nije se uvijek pravio da se rodio prekjučer, a od amnezije obolio jučer. „Utvrđivanje pune istine i odgovornosti za počinjene zločine u najboljem je interesu svih naroda i svakog građanina ovih prostora. I u slučaju Kazana, kao i drugdje, treba neprestano ukazivati da zlodjela ne smijemo zaboravljati i ostavljati nekažnjenim. Na njih moramo ukazivati kako bismo prije svega mlade opominjali na zlo koje se može desiti krenu li stazama nacionalizma, šovinizma i ekstremizma. želim i ovom prilikom reći da je zbog budućnosti BiH i generacija koje dolaze važno iskazati najdublje poštovanje prema svakoj žrtvi i odati joj punu počast. To moraju shvatiti svi političari u našoj zemlji i smoći državničke hrabrosti da se poklone i žrtvama drugih naroda a ne samo žrtvama naroda kojem pripadaju. Nekada to nije popularno ali, dugoročno gledano, predstavlja jedini put u budućnost bez ponavljanja tragične prošlosti", kazao je prije deset i pol godina tadašnji zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine, Denis Bećirović. Isti onaj Denis Bećirović koji nije zucnuo nakon što je na Kazanima iznad Sarajeva njegova istomišljenica i politička saveznica, inače sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić, postavila spomen ploču sa tekstom iz kojeg neupućeni mogu zaključiti kako u trebevićku jamu nisu bacane žrtve Mušana Topalovića Cace i njegovih koljača, već da se tu prevrnuo kombi s nekim Srbima.

Trajni osjećaj stida

Ahmići, Stupni Dol, Vrbanja, Mokronoge, Stolac, Heliodrom, Dretelj, Vrbanja, Kiseljak, Crni vrh, Raštani, Busovača, Čapljina, Vranica neka su – ne i sva! – od mjesta zločina što su ih vojnici Hrvatskog vijeća obrane počinili nad bošnjačkim civilima ili zarobljenim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Tamo, međutim, Dragan Čović nije viđen, niti je u jednom od oko dvjesto trideset hiljada javnih nastupa spomenuo da su, eto, u Bosni i Hercegovini neki ljudi stradali od ruku u rukavima na kojima su bile oznake HVO-a.

Istina, nije se ni on uvijek pravio da se rodio prekjučer, a od amnezije obolio jučer. „Kako obilježavamo 11. srpnja, možda bi najadekvatnije bilo šutjeti i osjećati cjelokupnu bol patnje koju su podnijeli oni čijim se sjenama klanjamo. Ovo mjesto nam govori mnogo više od bilo koje riječi“, napisao je 2021. godine,  povodom godišnjice genocida u Srebrenici, tadašnji dopredsjedavajući Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, Dragan Čović. Ovog ljeta je na jednak način, dakle preko društvenih mreža, poručio: „Patnja utkana u ovo mjesto pripada cijelom čovječanstvu, kao i bol koja nas svake godine iznova i trajno postidi. Srebrenica je mjesto genocida i vječna opomena da se takvo što više nikada ne dogodi“. Sva ta patnja koja pripada cijelom čovječanstvu i izaziva trajni osjećaj stida, nije mu, međutim, smetala da zajedno sa stranačkim kolegama i kolegicama, te naravno Dodikovom zastupničkom ergelom, glasa protiv zakona kojim se zabranjuje negiranje zločina u BiH, računajući odvođenje zarobljenika na prinudni rad i, to posebno, srebreničkog genocida.

Estradno i jeftino

„Činili smo zločine i onda veliko ali/I vi ste isto tako palili i krali/Godinama tako među svojim ljudima/A nikako da se obratimo jedni drugima… Teško je drugima izraziti sućut/Tvoji će te šutnut' a oni pljunut'/Možemo drugima izraziti sućut/Ili još 20 godina ovako u krug“, stihovi su iz najrazornije pjesme Adnana Hamidovića Frenkiea (Pismo Milanu; „Trojanac“, 2012.).

Teško zaista jeste i može biti pogubno po politički karijeru, ali se mora. I sve dok se ne dogodi, dok Dragan Čović ne ode u Ahmiće i ne samo Ahmiće, a Denis Bećirović u Grabovicu i ne samo Grabovicu, njihovo će suosjećanje za vukovarske žrtve biti kakvo je i danas: estradno i jeftino.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.