Njemačka inicijativa: opet smo džaba krečili

„Njemačka već dugo godina prati BiH u procesu približavanja Evropskoj uniji i podržavat će je i dalje, kao i na njenom reformskom putu. Savezna vlada stoji čvrsto iza EU perspektive za cijeli zapadni Balkan i zalaže se zbog toga u okviru berlinskog procesa za intenzivnu regionalnu saradnju.

Savezni ministar Gabriel je krajem maja ove godine pokrenuo novu inicijativu, kojom treba da se nastavi i dopuni berlinski proces. Ova inicijativa ne stoji u kontekstu reformi Izbornog zakona niti ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, ona se fokusira na poboljšanje svakodnevnog života građanki i građana u cijelom regionu“, rekla je njemačka ambasadorica u Bosni i Hercegovini, Christiane Hohmann, u intervjuu za „Oslobođenje“.

Kazala je, naravno, još dosta toga, važnog i diplomatski umotanog, ali najbitinijih petnaest riječi su: „Ova inicijativa ne stoji u kontekstu reformi Izbornog zakona niti ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine“.

Eto, dakle, šta bi od famozne njemačke inicijative o preuređenju Bosne i Hercegovine po uzoru na druge, klasične liberalne demokratije i jednostavna društva u kojima se vlast bira principom jedan čovjek – jedan glas. One inicijative o kojoj se danima, ma sedmicama, pisalo i govorilo jezikom i duhom autokolonijalnog i kolonijalnog doživljaja BiH i, naravno, bez ikakvog sagledavanja konteksta i trenutnih međunarodnih odnosa.

Činilo se, sudeći upravo prema svim tim napisima, kako na svjetu nema lakšeg posla od promjene Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine. Trebao se, je li, samo neko sjetiti šta bi, sve to lijepo sročiti i u tri primjerka na tri službena jezika, poslati Bakiru Izetbegoviću, Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku, pa da oni, svaki svome stadu, kažu kako od sutra, ma može i od ponedeljka, važe neka nova pravila, sigurno su dobra, čim ih je Švabo pravio. Znamo, je li tako, tako je, da što oni načine, tome smrti nema, od auta do bušilice.

Pisalo je već ovdje, ali nije se loše podsjetiti, kako svaki tekst ima svoj kontekst, pa makar taj tekst bio i Privremeni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, kako se službeno zvao dogovor o miru, poznat po gradiću Daytonu. E, tog konteksta više nema na mapi, kao što nema ni onih međunarodnih odnosa kakvi su važili u zimu 1995., kada su i Berlin i Bruxelles i Washington vodili jedinstvenu politiku prema mnogo čemu, pa i prema BiH - onu kreiranu u Americi.

Jednostavno, svijet kakav smo tad poznavali, više ne postoji: globalna savezništva se sklapaju i prekidaju filmskom dinamikom, Rusija neće dugo, ako će ikad više, biti onakva kakva je bila pod Jeljcinom, EU je, praktično, pod upravom Njemačke, staru, sekularnu i proevropsku Tursku je izbrisao Recep Tayip Erdogan, jedini dio evropskog Mediterana izvan NATO-a, a nakon ulaska Crne Gore u taj savez, je ono malo mora i obale u Neumu, posrednički ratovi u kojima se za interese velikih sila bore male ili nedovoljno utjecajne nacije traju od Bliskog istoka do Ukrajine, Hrvatska je NATO-va karaula, Aleksandar Vučić favorit Angele Merkel, dok Njemačka sa službenim Washingtonom komunicira kad mora... Barem je tako bilo do jučer, a šta nosi sutra, znaju oni koji sigurno neće doći na rub sukoba zbog zemlje sa manje stanovnika od Munchena.

U prvim mirnodopskim godinama – to su, inače, one što se od ratnih razlikuju po manjku upotrebe automatskog naoružanja - različiti međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini su ponavljali da "Dayton nema alternativu". Znali su, naravno da su znali, da ima, i to ne jednu nego mnogo, samo što su sve redom neizvjesne i što za ama baš svaku treba ono što je nestalo s krajem bitaka: kontekst u kojem su mogući ustupci svake od zainteresiranih etničkih grupa i njihovih pokrovitelja.

Njega, tog konteksta, da po stoti puta kažemo, nema. Mogu se, dakle, danas, sutra, kada zahladni, u nekoj vojnoj bazi ili u najužem centru Berlina sresti Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović, Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Dragan Čović, Milorad Dodik, pogledati i poslušati šta im se to ima za reći o nekakvom "Daytonu dva", „njemačkoj inicijativi“, „Osmoj ofanzivi“, pročitati prijedloge i nabiti ih nogama bez ikakvih posljedica.

Prošlo je doba u kojem su se mišljenja ovdašnjih lidera mogla mijenjati silom, jedinim jezikom kojeg ta bagra zaista razumije. I dok god je tako, a to može biti jako dugo, izvjesna je tek odbrana Daytona od onih koji su ga i stvorili.Taj je sporazum, što znamo, djelo američke diplomatije i ona će ga, očito, čuvati, držeći se svog osnovnog principa, prema kojem nije važno da se neki problem pravedno riješi, već da problema nema u onom obimu koji zaista može izazvati ozbiljnije posljedice.

Naše tavorenje ne može, da se ne lažemo bez veze. I zato, uz ostalo, famozna, njemačka „inicijativa ne stoji u kontekstu reformi Izbornog zakona niti ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine“. U prijevodu, ko god je se takvoj nadao ili se od nje plašio – džaba je krečio. Opet.