Jedno prošlo doba: Kako se kovala sloboda

Na ovogodišnjem, tridesetom po redu, Pulskom festivalu knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, među stotinu programa održana je i promocija knjige „Pamtim to kao da je bilo danas“ (Buybook, 2024.), Bore Kontića i Seje Sexona.

Jedan od najznačajnijih i najboljih radijskih novinara u historiji ovdašnjeg žurnalizma, Kontić, te osnivač, direktor, pjevač i autor većine pjesama „Zabranjenog pušenja“, dakle Sexon, razgovarali su, naravno ne bez prekida, od septembra prošle, do marta ove godine, a Boro je onda autorski i urednički od tih dugih dijaloga, svojih osvrta i sjećanja, Sejinih, te fotografija njemu bliskih i važnih ljudi, pa pjesama i još koječega, sklopio knjigu koja jeste i vodič kroz historiju jednog, još uvijek živahnog banda, izraslog iz autentičnog bosanskohercegovačkog kulturnog pokreta znanog kao New primitivs.

Rok trajanja

Fanovi koji još uvijek slušaju i gledaju „Pušenje“ ili su tu ovisnost usadili potomcima, naći će u ovom djelu svašta: od raskošnog humora, preko gotovo nepoznatih detalja o radu grupe, pa do podataka koje su rijetki znali i, uglavnom, zaboravili.

Razumljiv je, naravno, taj zaborav: „Zabranjeno pušenje“ je, naime, starije od nezavisne Bosne i Hercegovine, a još malo fali pa da mu rok trajanja bude duži nego onaj Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Puno je toga, dakle, vrijedno i važno u ovoj knjizi koja se, i to joj je jedna od većih vrijednosti, može čitati bez predznanja o emisiji „Primus“ iz koje je sve krenulo, „Top listi nadrealista“, odnosima u jednom rock sastavu koji se dugo nije ozbiljno shvatao da bi se, kada se slava i uspjeh više nisu mogli ignorirati, dva – tri puta raspao prije konačnog razlaza dvojca Sexon – Karajlić.

Knjiga koja ruši mit

Ipak, „Pamtim to kao da je bilo danas“ nije još jedan ukoričeni oblik podsjećanja na najbolju bosanskohercegovačku deceniju, sasvim suprotno: knjiga je to koja ruši mit o kreativnoj sarajevskoj erupciji koja je širila granice društvenih sloboda kao što nabujala rijeka sama sebi širi korito. Ne znači to, naravno, kako se u pretposljednjoj dekadi prošlog stoljeća nije desilo čudo u Sarajevu, jer jeste, ali ne zbog povijesnog konteksta i slabljenja autoritarnog režima, već uprkos njemu. A to je i Kontića i Sexona – i ne samo njih - koštalo na razne načine.

„Ali kad smo već kod sluha, računao sam na sluh urednika koji je emisiju preslušavao pred emitovanje i imao pravo da je pusti ili ne pusti u eter. U montaži bih prethodno zapamtio dijelove koji bi mogli biti politički sporni, pa bih tokom preslušavanja reagovao par sekundi ranije ne bih li uredniku odvukao pažnju. Potencijalno problematični dijelovi provukli bi se ispod naleta mog iznenadnog kašlja. Postavljao bih uredniku kao neka neodložna pitanja ili mu nudio cigaretu. Ustajao bih da otvorim prozor ili se protezao uz škripu stolice(…) Nije sve prolazilo idilično. Kažnjavan sam novčano, suspendiran…ali, rekao bih, prije zbog nečijeg miga na koji je moj urednik, htio ne htio, morao reagirati(…)Prešutno se znalo da se politici i njenim akterima nije upitno približavati na humorističan način. Ako je i bio medijski prisutan, humor je bio od one vrste koja je proizilazila iz postojećih folklornih obrazaca bliskih predominantno ruralnom korijenu jugoslavenskog društva(…)Urbani, mladi čovjek, još uvijek socijalističke, mada post-titovske Jugoslavije (doživotni predsjednik Jugoslavije Tito umro je 1980.), ima zahtjevniju i profiliraniju recepciju. Ne vjeruje u neporecive autoritete, niti u personalnu nedodirljivost. Očekuje i humor koji s ovakvim nepovjerenjem korespondira. Svijet nije onakav kakvim ga tumače oni koji od njega profitiraju. On ima svoje naličje, čak i više naličja, ta je spoznaja u temelju evropske moderne svijesti, njenih najvrsnijih umjetničkih i kulturnih dometa…“, piše, pored ostalog, Boro Kontić u uvodu u kojem otkriva kako je kultna „Top lista nadrealista“ ima dobila lako – i to u kasarni JNA – ali je na sadržaj po kojem je zapamćena čekala dugo.

Muke prošlosti

„Naši najveći debakli postaju naše najbolje anegdote“, rečenica je koju Magdalena Vodopija, direktorica pulskog Sajma knjiga, te najbolje i najautorskije književne manifestacije u ovom, i ne samo ovom dijelu svijeta, često citira.

Najveće muke prošlosti koja se često i uz obavezno pretjerivanje uljepšava, ipak nisu postale anegdote bez obzira na famozni i, u ovom slučaju, baš dugi protok vremena: „Nismo mi tada smjeli u Sarajevu tako otvoreno govoriti kao što se moglo u Zagrebu, Beogradu, ili Ljubljani. Kod njih se to nekako toleriralo. Ti znaš kako je Sarajevo još i početkom osamdesetih bilo tvrda sredina“, kaže Sexon, a Kontić dodaje: „Nije bila tvrda nego rigidna. Ponekad i zastrašujuća“.

„Sarajevo i Bosna i Hercegovina su zbog svoje nacionalno miješane sredine u ratu 1941. – 1945. imali veoma tragičnu povijest i veliki broj žrtava. Režim je ovdje zbog svega toga, dugo ostao tvrd i nepopustljiv prema bilo kakvoj vrsti neposlušnosti, bilo da se radilo o nacionalizmu ili građanskim pravima. Politička suđenja su se dešavala dugo i poslije Titove smrti. Često se puhalo i na hladno. I na najmanji izraz slobodnog govora ili kritike, reakcije sistema su bile burne. Politički gledano, ovdje su se utakmice igrale na tvrdim terenima. Ko je talasao imao je problema i puno je rizikovao. Suspendirali bi ljude sa posla kad bi na radiju puštali Džonija!“, nastavlja Sexon, pa Kontić potvrđuje: „O tom nešto i znam. Eh, da je Džoni bio jedini. Skidano je sve što je imalo bilo kakvu subverzivnu riječ. A tu je širok dijapazon…“

Svi skečevi i svi, navodno sporni stihovi, „Pušenju“ nisu donijeli ni desetinu problema u poređenju sa onima sa kojima se njegovi članovi susreću nakon famozne i isfabricirane afere „crko Maršal“ s kraja olimpijske, u ovom slučaju i zbilja orwellovske 1984., poslije koje su muzičari iz sarajevskog naselja Koševo otkrili svu rigidnost režima i sav kukavičluk zajednice.

Sloboda

„Odjednom su nestali brojni naši novostečeni prijatelji, suporteri, novinari i simpatizeri… Ali iza nas je tada jedino stala omladinska štampa. Savez omladine više nije bio slijepa poluga režima. I to nam je vjerovatno sačuvalo glavu(…)Naši su roditelji ugledni ljudi onog vremena i društva. Moja je mama urednica u izdavačkoj kući 'Svjetlost', Neletov otac je profesor na fakultetu. Direktno zavise od politike i sistema. Neletov stan je pretresen. Išli smo na policiju, davali iskaze, imali smo prave provokatore kad bismo putovali vozom. S nama u kupeu uredno sjedi čovjek i navodi nas da govorimo protiv Tita, države(…)Koncert koji je izazvao aferu i skandal je bio samo povod. Očigledno je da nas je služba DB pratila i snimala mjesecima…“, kazuje Sejo Sexon.       

Ponovimo još jednom, „Pamtim to kao da je bilo danas“ nije samo, ma ni blizu, knjiga o tome kako je grupa mladih, kreativnih i beskrajno duhovitih ljudi ratovala sa cenzorima iz Saveza komunista BiH. Vremenu u kojem je sloboda stanovala u podrumima u kojima vježbaju nepoznati bendovi, omladinskim medijima i u emisiji Bore Kontića posvećen je zapravo njen manji dio. I da nije, opet bi Kontićevo i Sexonovo djelo bilo zanimljivo i vrijedno čitanja, ali ne bi bilo dokument koji o prošlosti govori činjenično, a ne navijački, kao da se ono što je bilo nekada opet dešava ispred stadionske okuke.      

„Stoga, show must go on. Svirat ćemo, pisat ćemo pjesme, praviti filmove i predstave. Borit ćemo se u gradovima, borit ćemo se na našim lijepim planinama, borit ćemo se u poljima i voćnjacima, na ulicama i mahalama. Borit ćemo se… I nikad se nećemo predati“, kaže Sejo Sexon na kraju ukoričenog, prijateljskog razgovora.

Sloboda se, da prevedemo ako treba, nikada ne može osvojiti do kraja i nikada je, baš nikada, nema dovoljno. Takva, naime, ne postoji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.