Harise, reci nam de: 100 godina praznine

Haris Zahiragić ima i dužnost i obavezu i nemalo volje da se često oglašava. Ne bi to, naravno, bilo sporno da mu čvrstina stavova nije obrnuto proporcionalna izuzetno skromnom znanju skrivenom iza epske - što bi braća Srbi rekli - nabeđenosti.

„Da su naši predstavnici i patriote ove zemlje, cijenili sigurnosnu situaciju ‘90-ih, nikada ne bismo krenuli u referendum o nezavisnosti, nikada ga ne bismo izglasali, nikada ne bismo napravili Patriotsku ligu, nikada ona ne bi prerasla u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, nikada je ne bismo naoružali uprkos embargu, nikada ne bismo dosanjali stoljećima sanjani san o nezavisnoj i slobodnoj Bosni Hercegovini!“, napisao je  potpredsjednik Stranke demokratske akcije, rođen 1991. godine, u povećoj objavi na Facebooku u kojoj pokušao objasniti sve: od toga kako uhapsiti Dodika, preko veleizdajničke uloge Trojke u svemu, komunističkog stvaranja budućih bošnjačkih lidera, pa do, eto, dužine sna o nezavisnoj i slobodnoj Bosni Hercegovini.

Nadahnuti internetski gazija

Bosna i Hercegovina nije nastala kao historijska nužnost, već je nezavisna postala kao historijska činjenica i zemlja čije su sadašnje vanjske granice – uz zanemariva odstupanja - starije od onih Slovenije, Hrvatske, Srbije, Kosova i Sjeverne Makedonije. Da, istina je, mijenjale su se u srednjem vijeku, za vrijeme Osmanske okupacije i između dva svjetska rata, ali su najduže ovakve.

Sve drugo o čemu se nadahnuti Zahiragić, pravnik, zastupnik, internetski gazija i kućni ljubimac porodice Izetbegović oglasio jeste bilo samo i isključivo famozna historijska nužnost, baš kao što je sadašnje nepostojanje bosanskohercegovačke politike u punom smislu te sintagme posljedica nepostojanja bilo kakvog ozbiljnijeg, ma i, kažimo tako, podnošljivo neozbiljnog suverenističkog pokreta.

Drugačije i pojednostavljeno kazano, a da isto znači: niko, jednostavno, niko u Bosni i Hercegovini nije sanjao ništa slično onome za šta su se zalagale hrvatska antikomunistička i srpska monarhistička emigracija ili, kako ih se nazivalo, kosovski iredentisti, odnosno Vnatrešna makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Živahna prošlost

Za razliku od vazda neizvjesne budućnosti, ovdašnja je prošlost izuzetno živahna, što može poslužiti kao opravdanje za poigravanje sa pretpostavkama o tome šta bi bilo da je, recimo, Ivan Stambolić na vrijeme prepoznao kakav mu je najbolji učenik, Slobodan Milošević, ili da je, što bi bilo još bolje, Marko Nikezić preživio obračun sa srpskim liberalima i poživio do 2001. umjesto do 1991. godine.   

Senad Avdić, najbolji novinski pisac naših službenih jezika je pisao o tome, pozivajući se na ovdašnjoj javnosti ne pretjerano poznatog Slovenca koji je kazao kako bi s Nikezićem u Beogradu Slovenija ostala u jugoslavenskoj federaciji, sa Stambolićem insistirala na konfederaciji, dok je Miloševićev uspon podrazumijevao i odlazak te republike iz zajedničke države.

Također, nije Franjo Tuđman postao prvim predsjednikom demokratske i, ubrzo po njegovom izboru, nezavisne Hrvatske zato što se niko drugi nije htio time baviti, već zato što su Miloševićev nacionalizam i hegemonizam inicirali jačanje međunacionalnih tenzija u kojima se on nametnuo kao neko ko se  može adekvatno nositi sa srpskim pokušajima uspostavljanja potpune dominacije unutar SFRJ.

Da su, kao što nisu, Srbiju i Hrvatsku nakon pada Berlinskog zida vodili Marko Nikezić i Miko Tripalo, pa i Ivan Stambolić i Vlado Gotovac, nije nemoguće da bi Jugoslavija preživjela u nekom, vrlo vjerovatno istom obliku, a ako bi nestala, taj bi razlaz više ličio na razdruživanje Češke i Slovačke, nego na klaonicu.

Akcelerator u Duvnu

U oba slučaja bi, da skratimo, Bosna i Hercegovina bila objekt dogovora Srbije i Hrvatske o nastavku postojanja ili nestajanju zajedničke države, dok je subjektom umiranja SFRJ postala iz krajnje nužde, ostajući – posebno njeni gradovi poput Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara i Bihaća – vjerna simbolima prošlosti.

To što je Haris Zahiragić na početku posljednje decenije krvavog dvadesetog vijeka bio mali, ne bi mu trebalo smetati da kao veliki pogleda snimke mirovnih demonstracija na kojima su se - bez obzira na ratove u Sloveniji i Hrvatskoj, sravnjivanje sela Ravno i sukobe oko Bosanskog Broda – iznad portreta Josipa Broza Tita vijorile jugoslavenske trobojke s obaveznom petokrakom.

U istoj toj Bosni i Hercegovini, tačnije u Duvnu, su nešto ranije, 1990. godine, organizirani prosvjedi protiv izgradnje nekakvog “linearnog elektronskog akceleratora” koji je Energoinvest namjeravao postaviti u Tvornici kablova. Ivica Đikić, pisac, scenarista i novinar koji im je kao dječak svjedočio, kasnije ih je opisivao kao kombinaciju nemanja pojma o akceleratoru i manifestiranja anti jugoslavenskog, anti komunističkog i velikohrvatskog stava građana koji su činjenicu da se taj grad nalazi u BiH doživljavali kao prolaznu elementarnu nepogodu.

Ne bi znali šta će s državom

Nedavno smo, u istoj ovoj rubrici, citirali tekst Enesa Ratkušića kojem je politički zatvorenik i kasniji emigrant, ali i jedan od osnivača Stranke demokratske akcije, Teufik Velagić, govoreći o onome što su Mladi muslimani zaista bili, kazao: „Državu da nam je neko dao, mi ne bismo znali šta ćemo s njom“.

Jednako tako, da je neko građanima Bosne i Hercegovine – tadašnjim Muslimanima, te Srbima i Hrvatima – dao državu samo pet-šest godina prije nego je njena nezavisnost postala neizbježna, oni ne bi znali šta će s njom. Istina, nije puno bolje ni dan danas, a jedan od razloga – svakako ne i najvažniji - jeste i nepostojanje onoga što je Zahiragić opisao kao „stoljećima sanjani san o nezavisnoj i slobodnoj Bosni Hercegovini“ u kojoj su se referendum o nezavisnosti, stvaranje Patriotske lige, njeno prerastanje u Armiju Republike Bosne i Hercegovine i naoružavanje uprkos embargu dogodili kada više nije bilo nikakvog izbora.

Osim ako izborom ne smatramo ostanak u Miloševićevoj uvećanoj Srbiji ili nastavak života u nadi da će rat na međurepubličkoj turneji nekako zaobići BiH koju, ne treba sumnjati, Haris Zahiragić voli u jednakoj mjeri u kojoj o njoj - ni ovoj sada, niti onoj od nekada - nema blagog pojma.