Zlatanova topovska pljuvačka državi u lice

''Komentirajući uhićenje ministra Esada Hume glasnogovornik Vlade HNŽ-a Pero Pavlović kazao je kako je ministar Humo građanin županije za kojega, kao i za svakog drugog građanina, vrijede važeći zakoni.''

Tako je završila vijest iz siječnja 2011. godine o uhićenju ministra koji je pijan prijetio policajcima na ulici, a nakon privođenja nastavio ''narušavati javni rad i mir'' te je ''udario policijskog službenika, što je okvalificirano kao napad na ovlaštenu službenu osobu prilikom vršenja službene radnje''.

I tu je priči kraj.

U zemlji velikih, pijanih, bahatih i opijenih foteljom bogova rađaju se mali bogovi, čija će priča imati isti kraj. Nije znao glasnogovornik Pavlović - ili je znao, a morao je tako reći - da ne vrijede zakoni za svakoga jednako. Zato nam je ovako kako nam jeste i zato nam ministar udara, a njegov mali bog, zlatni dječak Zlatan, baca topovske udare u tunelu iz zabave. I, što je najžalosnije, da se nije, još uvijek službeno neidentificirana ''pucaljka'', našla pred vozilom prvog čovjeka bh vojske, priča o malenom bogu završila bi erekcijom njegova zadovoljstva što je u tunelu puklo. I tu bi priči bio kraj.

S druge strane za ovaj slučaj je sreća pa nakon ubojstva vojnika u Sarajevu, vojska nije ni u kakvoj pripravnosti, jer da jest, ulovili bi valjda odmah napadača na svojeg zapovjednika, a onda bi se sve tiho i u mraku tunela riješilo. Prešlo bi se preko nestašluka državnog službenika. Jer nestašluka u službi države na svakom je koraku. Ili na uredskom stolu koji trpi golo tijelo pravosuđa kako na nagomilanim predmetima nekažnjeno kupi zrake sunca ili u mraku tunela.

No, sjetio se načelnik Oružanih snaga prijaviti koji sat kasnije napad, baciti kost medijima, pa zatrovati komentare i od praska u Salakovcu stvoriti novu atomsku bombu stare mržnje. I tako nam barem otvoriti oči da vidimo kakvi su nam obavještajci koje posljednjih dana prizivamo.

Jer da je netko drugi bio umjesto generala, pa kojim slučajem odlučio potražiti pravdu i krivca, naišao bi na mrzovoljnog policajca s druge strane žice ili bi, ako bi, kojim slučajem, došao do počinitelja pred lice dobio značku, službenu iskaznicu ili što či već nose obavještajci ranga u kojem su zlatna djeca poput Zlatana. Umrla je nada da su u troslovnoj agenciji ljudi koji mogu preduhitriti teroriste i ostale napadače na krhki mir u zemlji. Tri slova agencije OSA, pretvorila su se u tri slova SIN.

Tužna je država, koja će već sutra kukati kako se ne slavi njezin praznik, kada u njoj svako malo ispliva po jedan mali bog i pljune na sve nas nakupljenom slinom nedodirljivosti. Držeći se u čeličnoj sjeni iznepotiziranog, hipnotiziranog nepotizmom, državnog aparata koji se eto kao čudi što iseljavamo. A iseljavamo jer ne želimo dijeliti nebo s očevima i djecom, a nisu to samo Hume, koji od ne znanja što bi od sebe prosipaju svoj bezobrazluk pod noge dovoljno isprepadanih građana.

Isterorizirani strahovima od drugih i trećih, ma tko nam bio prvi, uvukli smo glave u ramena jer nam sinovi u jednoj ruci drže sigurnost, a u drugoj eksploziju, zetovi nebo, supruge zdravlje, poslušnici znanje, apsolutni klimači medije i svi stežu karike u krugu iz kojeg se ne možemo izvući.

Jer, da nas netko želi izvući iz zamantanog tapkanja u laksativnim pričama kako živimo u sustavu u kojem smo jednaki pred svima, a jednaki smo samo ako imamo oca, punca, muža ili dupe u koje smo upali, onda bi zlatni dečko bio automatizmom udaljen iz službe, a on i njegovo društvo, djeca uglednih mostarskih liječnika, barem odsjeli jednu noć u pritvoru. A onda bi narastao ugled države, koja se od kad postoji samo uspješno zgraža sama nad sobom.

U zemlji klimavih istina i tvrdih teorija zavjera, bacio je mali obavještajac puno više od obične petarde. Između ostalog, još je jednom netko pljunuo u lice svoj onoj mladosti, koja nije u mladeži, a koja se trudi, bez oca koji zna tajne, da barem do 24 bude s diplomom na zavodu za zapošljavanje a ne kao Zlatan na državnim jaslama.

Jer, ima kod nas djece što ne bi ni mrvicu kroz prozor bacila, ali za njih nema mjesta i oni su, zbog toga što se mladež mjeri Zlatanovom mjerom, glupi što se trude. Ili što ne pucaju.