Trebaju nam odmorni
Odmorit ćemo idućih mjesec dana od zasipanja politikom sa svih strana. Tek tu i tamo će nas, doduše uvijek spremne, dočekati kakav ljetni politički povik s neke više razine. Jer, čuvari naših života nikad ne odmaraju do nijemosti.
Dakle, za zastupnike i izaslanike otpočeo je godišnji odmor. Na više razina. Unatoč što su na ljetovanje otišli s morem nedovršenog posla, unatoč novim krizama, propastima dogovora, propastima aranžmana za posuditi novac, s tematskim sjednicama iza sebe u kojima se neke teme nisu ni razradile, lijepo je što odlaze. Bit će barem malo mira u kući i tišine u kojoj ćemo pokušati zaboraviti sve nebuloze koji odabrani znaju izvaliti i zavrtjeti nas u sumanutom mantranju ponavljanja kako nam samo malo fali.
Otići će uhljebljena gospoda iako je pred početak odmora zakukala kako se eto moglo još puno toga uraditi pa su si zadali zadatak da će mnoge stvari o koje se spotičemo biti prve na redu prvih dana devetog mjeseca kad će njihove, nikad ispražnjene, baterije biti pune sunca i mora, a glave dobre hladovine, ohlađene i spremne za nove mudre misli i rješavanje problema.
Neće uvaženoj gospodi, od kojih neki nikad nisu pustili ni glas za govornicom neke razine, nedostajati rad u istoj onoj mjeri u kojoj joj neće pasti na um rješenje problema koji bi se trebao naći za njihova mandata. Neće uvaženim odmaračima od neumora teško pasti odmak od bosanskohercegovačke zbilje koja više liči na ružan san nego na stvarnost. Godinama. Neće se zabrinuti što je neriješeni problem u samo mjesec dana unazadio zemlju za još koju godinu. Neće uvaženi držači naših sudbina i uvaženi uzimači para koje im mi trpamo u džepove niti trenutka pomisliti kako se za sav taj novac treba raditi a ne odmarati.
Neće jer će ih osunčane i čile u zemlji vječite kuknjave i velikih kukavica malena raja velikih mozgova jedva dočekati i oduševljeno uzdahnuti kad krene prva nebuloza i prvi refren mržnje s govornica. Uzdahnuti jer mi ne znamo živjeti bez njihovih nebuloza i bez tapkanja po dnu.
Jer, nedajbože, da nama koji sve znamo i koji imamo rješenje za sve što je zapelo u BiH, netko makne ljude koji nas koče. Kako bismo mi onda pronašli krivca kad nikada u ogledalu krivnje ne poželimo provjeriti sebe? Kako bismo za sva posrtanja krivili one odmorne dok sami sebe umaramo željom da šutimo iako sve znamo?
Stoga, jako je važno da oni odmore. Treba nam malo svježine na učmalim papagajskim refrenima zbog kojih smo to što jesmo – neosunčani, neokupani i neohlađene glave. Treba nam ufoteljena gospoda odmorna na svim razinama iako u svojim mandatima nisu skupili ni tjedan dana kvalitetnog rada. Treba nam kuknjava kako oni odmaraju dok se mi pregrijani zagrijavamo za novi krug pred njihovim imenima. Jer da oni nisu neradnici, mi bismo morali uzeti stvari u svoje ruke. A tko će to i to još na svim ovim vrućinama koje su nas razmazile i učinile lijenima za život.
